Među muzejskim eksponatima vješto se skrivaju i poneki ljudi. Oni nas kao prije par dana pozivaju da ih posjetimo u Noći muzeja i da vidimo što rade. Uobičajena muzejska ekipa su prije svega kustosi, zatim osoblje koje se brine o čistoći objekta, pa restauratori koji iz starina izvlače stari sjaj. Među njima ponekad ima još nekih, većinom rijetkih i nepoznatih ljudi koji sebe predstavljaju sa titulom “muzejski pedagog”. Kako vjerujem da je od interesa cijele javnosti razgovarao sam sa Denisom Detlingom, povjesničarem koji već neko vrijeme uspješno radi na tom radnom zadatku.

Gospodine Detling, prije nego što krenemo u muzejske dubine, predstavite se publici Hrvatskog povijesnog portala!

Muzejski sam pedagog Muzeja Slavonije Osijek. U muzeju radim od 2008. godine, a prije toga sam 6 godina radio na jednoj osječkoj gimnaziji kao nastavnik povijesti. Suautor sam udžbenika povijesti za 2. razred gimnazije, autor i suautor nekolicine edukativnih materijala i publikacija, stručno znanstvenih radova iz područja povijesti, metodike nastave povijesti i muzejske pedagogije, te nekolicine manjih izložbenih projekata u muzeju. Dosada sam odradio i nekolicinu predavanja, edukativnih radionica na lokalnoj, nacionalnoj ali i međunarodnoj razini, organizirao i nekoliko seminara. Od 2004.-2008. bio sam autor na međunarodnom projektu Euroclio-a “History in action”, a od 2011. sudjelujem na projektu Euroclio-a “History that connects”.

Što je ili tko su muzejski pedagozi?

Pojednostavljeno objašnjeno, muzejski je pedagog muzealac zadužen za muzejsku edukaciju i oni spadaju, uz kustose, u jedina muzejska zvanja. Muzej se u svom pojmovnom određenju označava kao mjesto drugačijeg doživljaja, mjesto proučavanja, edukacije i zabave. Edukacija u muzejima postoji od kada postoje muzeji u današnjem smislu te riječi. Tek se uvođenjem pedagogije u muzejsku struku 1922.godine, zaslugama Jeana Capota, veći naglasak stavlja na stvarnu važnost organizirane i sustavno provođene edukacije u muzejima, s ciljem otvaranja muzeja za sve posjetitelje, posebice za one najmlađe. Danas je edukacija u muzeju i shvaćanje važnosti edukacije posjetitelja, kao i otvaranje muzeja u svakom pogledu, prema najširem krugu krajnjih korisnika od izuzetne važnosti za opstanak istog. Kako bi muzeji istaknuli svoju edukativnu ulogu, ali istovremeno i poradili na istoj, danas u redove stručnog osoblja zapošljavaju i muzejske pedagoge pa čak osnivaju pedagoške ili edukativne odjele.

Koji je njihov posao u muzeju?

Osnovni zadaci muzejskog pedagoga su osmisliti, realizirati i organizirati edukativni program muzeja, stalnog postava, izložbi i drugih događanja, sudjelovati u realizaciji svih muzejskih programa, te surađivati s kustosima i ostalim službama u muzeju. Uobičajeno poimanje rada muzejskog pedagoga se svodi na vođenje radionica, igraonica i vodstava posjetitelja. No, rad muzejskog pedagoga je daleko opsežniji ili bi barem trebao biti. Pri postavljanju izložbi, ali i uređenju muzejskog prostora, pedagog bi trebao biti zastupnik interesa širokog kruga publike – od najmanjih do osoba treće životne dobi, kao i osoba s invaliditetom. Od muzejskog pedagoga se očekuje da i sam bude (su)autorom edukativnih izložbi ili pak izložbi radova nastalih u kreativnim radionicama. Pedagozi bi trebali u muzeju organizirati i voditi pored radionica i igraonica i druge djelatnosti komplementarne izložbenoj – seminare, predavanja, izdavati publikacije prilagođene širokoj publici. Edukativne aktivnosti pedagog organizira u muzeju i izvan njega te bi trebao biti u kontaktu s odgojno-obrazovnim institucijama (vrtići, škole, fakulteti), pa čak i udrugama, koje se bave edukacijom. U svom poslu se pedagozi ne bave samo školskom djecom, već komuniciraju s pojedincima i grupama od predškolske djece do osoba treće dobi, te osoba s posebnim potrebama.

Koliko vas ima u Hrvatskoj i moraju li muzeji imati zaposlene takve kadrove?

Muzejskih pedagoga je 2009. godine bilo 30 u Hrvatskoj. Danas mislim da nas je negdje oko 50, no zasigurno se daleko veći broj ljudi u muzejima bavi edukacijom, pored svog primarnog muzejskog posla. U Hrvatskoj se od nedavno posvećuje značajnija pažnja (makar i deklarativno) muzejskoj pedagogiji, iako se gdjegod još uvijek muzejska pedagogija svodi na vodstvo po muzeju. Muzejskih pedagoga u Hrvatskoj danas ima sve više u muzejima, no bojim se da se i dalje ne uviđa važnost našeg posla. Među najtežim zadacima muzejskog pedagoga danas je upravo upoznavanje kolega muzealaca sa svojim radom, a potom i onih izvan muzeja. Promjenom muzejske prakse u smislu poklanjanja veće pažnje prezentaciji građe javnosti, otvaranjem prema krajnjim korisnicima i shvaćanjem važnosti iste muzeji su postali komunikatori. U načinu na koji muzej komunicira prema društvu, muzejski pedagozi imaju značajnu ulogu. I svaki muzej bi trebao imati muzejskog pedagoga, no realne mogućnosti (posebice financijske) to često onemogućavaju.

kako pomazete nastavnicima povijesti?
Muzeji su mjesto na kojima je moguće realizirati izvanučioničku nastavu povijesti. Za nastavu povijesti sve vrste muzeja mogu biti interesantne, no kulturnopovijesni muzeji ipak predstavljaju najočitije dodirne točke s nastavom povijesti. Naveo bih neke prednosti izvanučioničke nastave povijesti u muzejima. Učenici se u muzeju upoznavaju s kulturnom i prirodnom baštinom, vrijednostima i civilizacijskim dostignućima, što služi konkretizaciji i obogaćivanju nastavnih sadržaja. Uz sadržaje nastave povijesti muzeji pružaju mogućnost interdisciplinarnog povezivanja sadržaja s drugim nastavnim predmetima. Muzejski predmet, pa i i izložba se mogu promatrati i kao dodatni izvor povijesnih informacij korisnih za učeničke projekte i istraživanje. No, muzejski postavi i izložbe mogu se promatrati i kao povijesni izvori koji su podložni ispitivanju, analizi i propitivanju na isti način kao i drugi izvori jer je npr. izložba rezultat selekcije građe od strane autora. Muzeji mogu poslužiti i kao poticaj za promišljanje o interpretacijama prošlosti. Muzeji pomoću autentičnih predmeta olakšavaju pristup prošlosti jer oni potiču povijesnu imaginaciju i razvijaju živi interes za povijesna zbivanja.

Muzejske pak izložbe pričaju priče kao i knjiga ili film, no za razliku od njih, priče su u muzeju ispričane pomoću realnih predmeta koji svojom autentičnošću daju veću vjerodostojnost. Za nastavu povijesti izložbe (i predmeti na njima) pružaju jasne dokaze o promjeni u životu ljudi, pružaju mogućnost uvida i uživljavanja u živote ljudi nekog razdoblja ili okruženja, ali na živopisniji i upečatljiviji način od recimo udžbenika. Kod realizacije izvanučioničke nastave u muzejima nastavnicima upravo pomažu muzejski pedagozi. Ono što je nastavniku izvanučionička nastava u muzeju, muzejskom pedagogu je to vodstvo grupe učenika po izložbama, predavanje, vođenje radionice… Nastavnici kada dolaze u muzej s učenicima u pravilu realizaciju izvanučioničke nastave prepuste muzejskom pedagogu. Najčešće su to vođeni obilasci muzeja, odnosno muzejskih izložbi. No, pored vodstava imao sam osobno krasnih iskustava u pripremanju i realizaciji predavanja i radionica koji su se uklapali u nastavne planove i programe nastavnika povijesti. Neke o tih radionica sam i sam pripremao i nudio školama (Prapovijest na širem osječkom području, Lapidarij ili priča o rimskoj Mursi, Politički plakat ili nova uspostava vlasti u Jugoslaviji…).

Osim realizacije izvanučioničke nastave muzejski pedagozi, pa tako i sam, pripremaju edukativne radne materijale ili publikacije koje mogu biti na korist i nastavnicima povijesti, ali i učenicima. Nedavno sam objavio knjižicu “Lapidarij Muzeja Slavonije iliti Priča o Mursi”, a trenutno je u pripremi i knjižica o prapovijesti u Osijeku. Osim toga u dobroj suradnji s nastavnicima realiziramo i raznovrsne projekte. Nedavno sam završio projekt koji sam prvotno započeo sa učenicima Isusovačke klasične gimnazije u Osijeku i III. gimnazije Osijek. Bavili smo se Domovinskim ratom u Osijeku, a sve je rezultiralo izložbom “Kako ste dočekali Božić ’91?”, koja je trenutno postavljena u Muzeju Slavonije. Za aktive nastavnika povijesti sam u nekoliko navrata pripremao i održavao predavanja i radionice. Na jednaki način to čine i moji kolege po drugim muzejima. Primjera dobre suradnje nastavnika povijesti i muzejskih pedagoga je mnogo. Muzeji i s njima muzejski pedagozi mogu biti od velike koristi za nastavnike i nastavu povijesti. Prijedlog svim nastavnicima povijesti je da u obližnjem muzeju potraže muzejske pedagoge i pokušaju s njima uspostaviti suradnju. Danas kada sve više muzeja ima muzejske pedagoge među svojim stručnim djelatnicima moguće je direktno u suradnji s njima razmotriti mogućnosti uklapanja nastavnog posjeta muzeju u ciljeve i zadatke nastave povijesti i eventualno dogovoriti sadržaj posjeta i konkretne aktivnosti u muzeju – od vodstva do radionice. U muzejima je izložen samo mali dio predmeta, najveći dio nalazi se u depoima. Moguće je katkada odabrati i nove neizložene predmete i pripremiti ih za nastavnu obradu. U dogovoru s muzejskim stručnjacima moguće je dogovoriti da se aktivnosti u muzeju možda usredotoče na samo nekoliko predmeta na izložbi, na nekoliko tematskih prostorija ili jednu tematsku cjelinu umjesto na cijeli muzej. Načina na koji se suradnja može realizirati je mnogo, a muzejski pedagozi su u svemu tome dobra spona između nastave, nastavnika i učenika te muzeja i svog onog znanja pohranjenog u predmetima o kojima oni skrbe.

Zahvaljujem Vam na razgovoru!