Teško da postoji još ijedan lik u hrvatskoj povijesti o čijem djelu ima toliko malo povijesnih izvora, a tako puno interpretacija  temeljenih isključivo na mašti onoga tko interpretira, kao što je to Grgur Ninski. Iz brojnih interpretacija o radu ninskog biskupa rođen je mit, koji je i danas prisutan u svakodnevnim interpretacijama, a posebice među stanovnicima Splita. 

Ovaj tekst će pokušati sažeti priču o nastanku mita o Grguru Ninskom kao borcu za hrvatski jezik u 10. st., dajući  pregled dvaju povijesnih izvora u kojima se spominje Grgur Ninski, a onda kratak pregled dijela znanstvenih  (ili možda bolje rečeno znanstveno- popularnih) i popularnih uradaka do rasprave vezane za postavljanje kolosalnog Meštrovićevog spomenika Grguru Ninskom u Splitu 1929. godine.

Dva izvora – Historia Salonitana i Historia Salonitana Maior

O Grguru Ninskom postoji jedan izvor kojega možemo smatrati vjerodostojnim, a koji je nastao u 13. st., dakle tristo godina nakon dva splitska crkvena sabora.  Radi se o djelu Historia Salonitana Tome Arhiđakona . U njemu se opisuju posljedice crkvenog sabora 1060. (nakon crkvenog raskola) i na samo jednom mjestu ninski biskup Grgur : „…biskup Grgur u svoje doba zadao je splitskom nadbiskupu mnogo jada uskraćujući mu dužnu poslušnost i svojatajući sebi metropolitansko pravo…“.  Arhiđakonu su očito bili poznati spisi splitskih sabora iz 10. st., a možda i drugi izvori koji nisu doprli do nas, pa kada bi on iz njih saznao i za neku Grgurovu obranu slavenskog bogoslužja sigurno bi je i opisao, kao što je iscrpno iznio priču o otporu i shizmi na Krku u vezi zabrane slavenskog bogoslužja u 11. st..

Drugi izvor je Historia Salonitana Maior iz 16. st., a koji  sadrži građu o splitskim crkvenim saborima 925. i 928. godine. Otkrio ga je talijanski povjesničar Ughelli, a kada je pokazao rukopis tada najvećem autoritetu za hrvatsku povijest Ivanu Lučiću, ovaj je rekao da je dio teksta koji se odnosi na sabore- falsifikat. To je potvrdio i Rafael Levaković.

Danas je prihvaćeno mišljenje koje je iznijela Nada Klaić po kojem je Historia Salonitana Maior kompilacija Šimuna Kožičića Benje ili njegovih suradnika, a kojoj je bio cilj opisati crkvenu povijest Ilirika.

U djelu Historia Salonitana Maior opisuje se kako su vladar Tomislav, zahumski knez Mihajlo i biskupi dalmatinskih gradova te ninski biskup Grgur poslali molbu papi da sazove sabor na kojem  će biti papini legati te da im pošalje pismo u kojem će ih uputiti u pravila kršćanske vjere.

Papa se obratio nadbiskupu salonitanske crkve i svim njegovim sufraganima (bez Grgura ) u kojima im navodi da se služe latinskim jezikom, a slično se obraća i vladarima, svećenstvu i narodu u Slavoniji i Dalmaciji.

Papini poslanici Ivan i Lav su obišli dalmatinske gradove i sastali se s hrvatskim i srpskim velikašima, a onda sazvali sabor u Splitu na kojem je doneseno 15 zaključaka.

Kome će pripasti metropolitska čast u trenutku kada je hrvatski vladar dobio upravu i nad bizantskom temom Dalmacijom, bilo je glavno pitanje, o kojem se prvo raspravljalo.

Splitski nadbiskup je do tada bio samo „prvi među jednakim“ i razlikovao se od ostalih biskupa samo po časti, ali ne i ovlastima.

Split je tvrdio kako je nasljednik salonitanske crkve, koja je bila crkveno središte Dalmacije, koristeći i legendu o Sv. Duji kao učeniku Sv. Petra.

Zadar je tvrdio kako bi tu trebala biti nadbiskupija jer je Zadar bio upravno središte Dalmacije.

Nin je držao kako bi trebao biti nadbiskupija jer obuhvaća najveći prostor i hrvatska je biskupija.

Možda je Tomislav stao na stranu Ninske biskupije jer se u zaključku 12. određuju sankcije „ukoliko bi hrvatski vladar i njihovi starješine htjeli sve biskupije u našoj metropoliji podložiti svojem biskupu“.

Odluka o liturgijskom  jeziku je definirana točkom 10. Zaključeno je kako oni koji se služe samo slavenskim jezikom mogu ostati u nižim redovima, ili u redovništvu, a u više redove svjetovnog svećenstva mogu se takovi rediti samo u slučaju nestašice svećenika latinskog jezika i uz posebnu papinu dozvolu.

Donesene su odluke i o crkvenim posjedima, granicama među biskupijama, reguliralo se pitanje neraskidivosti kršćanske ženidbe i školovanje svećenika, kao i o zabrani ženidbe svećenika.

Ninski biskup je uložio kod pape žalbu na zaključak o Splitskoj nadbiskupiji kao metropoliji za Hrvatsku i Dalmaciju.  Papa nije htio o ovom pitanju presuditi sam, već je tražio da se održi drugi sabor. Pretpostavlja se da ni zadarski biskup nije bio zadovoljan odlukom prvog sabora, jer je tražio veće granice za Zadarsku biskupiju. Zbog odluke o liturgijskom jeziku, koja je za papu možda bila najvažnija, NITKO se nije žalio kod pape. Dalmatinski biskupi, čija crkva je bila pod izravnim utjecajem Bizanta, koji je bio vrhovni gospodar pokrajine, bili su skloni slavenskom bogoslužju jer su tako bili uspješniji u širenju kršćanstva.  Ninska biskupija je bila podređena direktno Rimu, a latinsko bogoslužje joj je bilo bliže.

Na Drugom saboru se raspravljalo o pitanju primata i o granicama biskupija. Ne o jeziku.

Odakle priča o Grguru kao zaštitniku hrvatskoga jezika?

Ona se javlja prvo u djelu  Daniela Farlatija, Illyricum sacrum, koje je odigralo veliku ulogu u hrvatskoj historiografiji 19. st., kada počinje buđenje nacionalne svijesti diljem Europe.  Farlati je prihvatio djelo Historia Salonitana Maior kao autentično, a interpretacije povjesničara, slikara i pisaca, koje nisu utemeljene ni na kojem povijesnom izvoru (jer ne postoje, osim gore dva navedena) napravit će od Grgura Ninskoga mitsku pojavu koja će se naredna dva desetljeća iskorištavati kako kome odgovara.

Tako je u Zori dalmatinskoj 1844. izašao članak u kojem K.  Božić prikazuje razvoj slavenske liturgije među katolicima ( tada se mislilo da su Iliri preci Slavena te da je glagoljica pismo sv. Jeronima, a ne Konstantina).  Božić kaže da su istovremeno postojala dva Metoda – jedan sveti, a drugi heretik. Na takav je način vjerojatno jedino mogao objasniti zašto je papa zabranio Hrvatima ono što je njegov prethodnik par desetljeća prije dozvolio Moravljanima (upotreba slavenskog jezika). Božić dalje izmišlja i detalje vezano uz crkvene sabore kako bi ih približio čitateljima i tadašnjim političkim prilikama. Prikazuje Grgura kao borca za glagoljicu, ali ne iz nacionalnih interesa, nego kao borca za očuvanje crkvenog jedinstva i ugleda  sv. Jeronima.

Enciklikom pape Lava XIII. Grande Munus 1880., slavensko bogoslužje je izjednačeno s latinskim. Ovome se opiralo talijansko svećenstvo , ali i Austrija. Austrija je, naime, u slavenskom bogoslužju vidjela opasnost u zbližavanju hrvatskih katolika i srpske pravoslavne crkve. Ni dio višeg hrvatskog svećenstva nije prihvaćao glagoljicu, a zbog toga su se najžešći sukobi vodili u Splitu, Zadru i Puli.

Upravo je suprotnost bogoslužja podsjećala na konflikt iz 10. st., a dugotrajan sukob je pretvorio  Grgura u mitološki lik kad je povijest postala službenica politike.

Tadija Smičiklas u Povijesti Hrvata 1882. , prvi put u znanstvenom djelu, na hrvatskom jeziku, prikazuje Grgura kao branitelja jezika, i to ne slavenskog, nego hrvatskog. U osvrtima na Smičiklasovo djelo, ocjenjuje se Smičiklasa kao unijata koji je, težeći izmirenju crkava, u Grguru vidio simbol tih nastojanja.

Ivan Kukuljević Sakcinski je 1987. objavio pjesmu Grgur Ninski u kojoj je zanemario znanstveno tumačenje ( a bio je i povjesničar), prikazavši  Grgura „poput nekog suvremenog političara Narodne stranke“ , kako piše Ivan Pederin, u pjesmi u kojoj je jasna pjesnikova želja da se pod vođama Narodne stranke ujedini sav hrvatski narod.

1899. godine je Vjekoslav Klaić u Povijesti Hrvata posvetio cijelo poglavlje, Borba za hrvatsku narodnu crkvu, Grguru Ninskom, gdje je potpuno razradio lik ovog biskupa, a bez ikakvih povijesnih dokaza. Klaića ujedno držimo i za pravog oca Grgurova mita, koji je objedinio u svom djelu znanstveno i popularno.

U pisanju popularnih priloga o Grguru je prednjačio splitski Pučki list početkom 20. st.. Ton tih napisa je bio takav da je ulijevao strahopoštovanje i ljubav prema davno duhovnom vođi naroda, a temelji za ovakva djela nalazili su se isključivo u mašti autora u kojoj je vjerojatno pokušavao naći temelj odgovora na tadašnja aktualna politička pitanja. U sedmom broju 1901. godine izlazi ovakav tekst:

„ Harnim srcem sjećaj se, Hrvaćanine, dobrog kralja Tomislava i biskupa Grgura, koji su još u ono doba svetinju tvoju branili.“ .

Vrhunac eksploatacije Grgurova lika dosegnut je možda 1925. godine, proslavom tisuću godina hrvatskog kraljevstva i Prvog splitskog crkvenog sabora, kada o Grguru postoje istovremeno čak tri interpretacije:

1. U djelu Rudolfa Strohala Znameniti i zaslužni Hrvati 925.-1925., Grgur je borac za hrvatska prava i jezik;
2. U govorima Viktora Novaka Grgur postaje preteča jugoslavenstva;
3. Hrvatska katolička crkva ( kasnije nazvana starokatolička ) u otporu dijela katoličkog svećenstva rimskoj crkvi uzima Grgura za svog zaštitnika. Tako on u ovoj interpretaciji postaje hrvatski protestant i svetac, a starokršćani su temeljem dvije šture latinske srednjovjekovne rečenice stvorili mit kojim su za svoja nastajanja naišli izmišljeno uporište u povijesti, kao i ostali.

O životu i radu Grgura Ninskoga ostalo je sačuvano tek nekoliko rečenica.  Umjesto  da nam izvori o njemu pojasne događanja iz 10. stoljeća, oni nam, uz proučavanje povijesti nastalih interpretacija, mogu dati jasnu sliku o tome kakva zbrka može nastati kada povijest postane službenica politike, a zanemari se znanstveni pristup proučavanju povijesnih izvora.

Ili, kako puno bolje piše engleski povjesničar Herbert Butterfield – Proučavati prošlost gledajući, da tako kažem, jednim okom na sadašnjost, izvor je svih pogrešaka i izvrtanja povijesti.