Povijesne teme

Kratki pregled povijesti Crne Gore

687views

Najstariji tragovi ljudskih aktivnosti na prostoru Crne Gore potječu iz perioda od prije 180 000 godina. Mnogo prije nego što će prva slova zabilježiti čovjekove misli, lovci sakupljači su tisućljećima živjeli od bogatih šuma, rijeka, jezera i mora u svijetu koji se znatno razlikovao od današnjeg.

Prapovijest i antika

Procesom neolitizacije dolazi do revolucije u načinu života stanovništva na prostorima Crne Gore. Formiraju se novi društveno-ekonomski odnosi, koji se osnivaju na razvoju novih privrednih grana, prije svega zemljoradnje i stočarstva. Prvi stanovnici živopisnih predjela ove zemlje koje istorijski izvori pominju, bili su pripadnici ilirskih plemena. Etnogeneza ove indoeuropske skupine čija kultura se proširila područjem zapadnog Balkana početkom prvog tisućljeća p.n.e. može se u svojim ranijim fazama pratiti kroz bogatstvo arheološkog materijala karakteristično za željezno doba.  Kompleksni svijet ilirskih plemena obogaćen je dolaskom Grka i formiranjem njihovih kolonija na crnogorskom primorju. Iako mnoge legende spominju Feničane, arheološki ostaci ukazuju da su upravo Grci, moguće iz Kolhide, zaravo ti koji su osnovali prve kolonije i emporije, među kojima su najznačajniji Ulcinj i Budva. Utjecaj Grka, prije svega kroz intenzivne trgovačke kontakte, doveo je do razvoja ilirske kulture i napretka u obradi metala. Počinju se graditi utvrđenja s megalitskim zidinama i formiraju prve moćne kraljevine.

Neolitska ilirska sjekira
Neolitska ilirska sjekira

Međutim, ilirski svijet će biti poljuljan uzdizanjem prve europske imperije na zapadu. Rimska republika će kroz tri stoljeća pokušati nametnuti dominaciju nad ilirskim plemenima i kontrolu nad istočnom jadranskom obalom. Formirajući konačno svoju upravu,  novi osvajači su, počevši od I. stoljeća p.n.e. podizali nove  gradove, utvrđenja, mostove, puteve, vodovode, naseljavali veterane svoje vojske i nakon pet stoljeća romanizacije malo toga će ostati od ilirske kulture. U kojoj mjeri je rimska kultura prodrla u nepristupačne planinske predjele još uvijek nije poznato, međutim u primorskim i nižim oblastima ostvarila je svoj puni razvoj. Dolaskom kršćanstva pečat moćnog rimskog carstva će postati još prisutniji.

Ipak nakon kraha Rimskog carstva, u V. stoljeću nove ere, pod pritiskom barbarskih plemena, Gota, Avara pa Slavena, ostaci rimske civilizacije i kršćanstva će biti svedene na primorske enklave i tek po neki svjetionik kulture u unutrašnjosti.

Srednji vijek

Za razliku od drugih barbara koji su prošli Balkanom, u cilju skupljanja ratnog plijena, Slaveni su došli sa namjerom da ostanu.

Period između V. i X. stoljeća naziva se „mračni Srednji vijek“. Ranosrednjovjekovna povijest taj naziv nosi jer je ostalo vrlo malo pisanih tragova iz ovog perioda. To je bio nestabilan i nasilan period u kojem su skoro sve tekovine rimske civilizacije nestale. Na prostoru današnje Crne Gore preživjelo stanovništvo rimske, sada već bizantske, civilizacije se pred naletom barbara povuklo u primorske enkalve i obnovilo stara, nepristupačna ilirska utvrđenja u unutrašnjosti dok se slavensko more širilo okolnim oblastima. Ne znamo koliko dugo je trajala podvojenost između starog stanovništva i Slavena, ali je sigurno veliku ulogu u rušenju barijera imalo pokrštavanje koje se odvijalo u nekoliko valova između VII. i IX. stoljeća. Bizant je uspio vratiti ove oblasti pod svoju kontrolu u IX. i X. stoljeću, a njihovi kroničari političke tvorevine na tom prostoru nazivaju Sklavinijama.

Prva Sklavinija na ovom prostoru zvala se Duklja, prema istoimenom najvećem rimskom gradu u oblasti. Samo ime prve slavenske države na ovom prostoru govori o simbiozi starog i novog stanovništva.

Vremenom su slavenski vladari izašli iz legende, a ušli u povijest i u isto vrijeme odbacili bizantske titule i krenuli u borbu za stvaranje svojih kraljevina. Na prijelazu iz XI. u XII. stoljeće umjesto naziva Duklja sve češće se u povijesnim izvorima javlja naziv Zeta. U tom periodu vladari iz dinastije Vojislavljević su uspjeli odoljeti Bizantincima i okolnim slavenskim vladarima i uspostaviti nezavisnu kraljevinu. Nakon raskola u kršćanskoj crkvi, 1054. godine, Vojislavljevići će se prikloniti Zapadu i papi. U XII. stoljeću desetljeća unutrašnjih previranja u Zeti će oslabiti kraljevinu, koju će oko 1185. godina pokoriti Srbija. Zeta će ostati u sastavu srpske kraljevine do sredine XIV. stoljeća kada će nova dinastija Balšića nezavisno zagospodariti ovim oblastima. Srpskim osvajanjem došlo je do širenja pravoslavlja.

Mletačka osvajanja crnogorskog primorja i konstantna prijetnja srpskih i bosanskih velikaša oslabiće poziciju Balšića. U XV. stoljeću zemljom, koja od tog vremena nosi naziv Crna Gora, zagospodariće vladari iz kuće Crnojević. Regionalna politička nestabilnost otvoriće vrata prodoru novog osvajača sa istoka, Osmanlijama. Crna Gora pod dinastijom Crnojević je posljednja balkanska država koja je pala pod Osmansku vlast 1496. godine.

Kultura srednjeg vijeka na prostoru Crne Gore doživjela je svoj procvat u sakralnoj arhitekturi, kako katoličkoj tako i pravoslavnoj, a simbiotički vrhunac je ostvaren izgradnjom renesansnog manastira na Cetinju 1484. godine. Ovdje su nastala neka od najljepših i najznačajnijih djela srednjovjekovne slavenske književnosti, kako latiničnih tako i ćiriličnih rukopisa, okrunjeno otvaranjem prve tiskare kod Južnih Slavena 1493. godine na Obodu kod Cetinja.

Kapitel renesansnog cetinjskog manastira
Kapitel renesansnog cetinjskog manastira

Između lava i zmaja

U Novi vijek Crna Gora je ušla podijeljena između Mlečana koji su kontrolirali njeno primorje i Osmanskog carstva sa sveobuhvatnom upravom u unutrašnjosti. Mletački posjedi su bili potpuno integrirani u svijet zapadnih ideja dok je na osmanskim posjedima islamizacija polako uzimala maha.

I dok je Europa ulazila u period Velikih geografskih okrića, a Osmansko carstvo postajalo najmoćnija svjetska imperija, na zaboravljenoj granici istočne i zapadne civilizacije, socijalni vakum nastao kolapsom feudalnog društva ispunilo je već nekoliko stoljeća potisnuto društvo plemena i klanova. Odlazak posljednjeg feudalnog gospodara iz kuće Crnojevića 1496. godine i nemogućnost Osmanlija da uspostave čvršću vlast u nepristupačnim vrletima crnogorskih planina, otvorilo je vrata kreiranju unikatnog demokratskog sustava utjelovljenog u Opštenarodnom Zboru. Vremenom se kao predstavnik Zbora javlja mitropolit, u narodu prozvan Vladika.

Tijekom XVI. i XVII. stoljeća Zbor je nekoliko puta odlučio da se sa Mlečanima krene u rat protiv Osmanlija. Ipak ideja o ujedinjenje svih plemena radi zajedničke borbe za slobodu i stvaranje nezavisne države javila se dolaskom na vlast vladike Danila iz kuće Petrović iz plemena Njegoši, 1697. godine. Odlaskom Mlečana sa međunarodne scene velikih sila ulogu najvećeg crnogorskog saveznika zauzela je Ruska carevina. Službeno od 1711. godine počinje aktivna pomoć ruskih careva i carica ne samo u cilju uspostavljanja nezavisne države Crnogoraca već i učvršćenju pravoslavne vjere i širenju prosvjetiteljskih ideja. Te ideje su prodirale sporo i teško rušile barijere plemenskog svijeta, zaokupljenog stalnim unutrašnjim i vanjskim ratom.

Pismo ruskih emisara crnogorskom vladici (1715.)
Pismo ruskih emisara crnogorskom vladici (1715.)

Vladika Danilo Petrović Njegoš bio je začetnik dinastije Petrović. Od njegovog vremena ukinuta je praksa izbora vladika iz raznih plemena i isključivo pravo imenovanje duhovnog i političkog vođe Crnogoraca imala je porodica Petrović. U potpunoj ekonomskoj i političkoj blokadi, stiješnjeni između, sada neprijateljskih Mlečana i još uvijek jakih Osmanlija, vladika Sava i vladika Vasilije i pored svih napora malo toga su mogli da urade da umire plemensku neslogu i povedu značajniju borbu za oslobođenje. Čak i kratka vladavina intrigantne ličnosti pod imenom Šćepan Mali (1767.-1773.) nije značajnije promijenila situaciju. Tek sa dolaskom Petra I Petrovića Njegoša na vlast (1782.-1830.) crnogorski narod ujediniće se u konačnu borbu za oslobođenje.

Ščepan Mali
Ščepan Mali

Stvaranje suvremene države

 Uz slabljenje položaja Osmanskog carstva na međunarodnoj sceni i unutrašnje nemire, stvorili su se uvjeti da ujedinjena crnogorska plemena krenu u borbu za nezavisnost.  Na ljeto 1796. godine Osmanlije su pokrenule dvije kampanje protiv Crne Gore. Oba puta su bili poraženi u bitkama na Martinićima i Krusima. Dvije velike pobjede dovele su do ujedinjenja Stare Crne Gore i Brda i onemogućile Osmanlijama da ikad više dođu do Cetinja. Isto ljeto Zakletva crnogorskih glavara na lojalnost i borbu, pretvorena je u zakonski akt od 6. članaka, poznatiji kao Stega. Godine 1798. na zboru na Cetinju usvojen je Zakonik opšči Crnogorski i Brdski u čiji sadržaj su integrirani članci Stege. Zakonikom je potvrđeno formiranje Praviteljstva suda Crnogorskog i Brdskog, kao stalnog Organa centralne upravne, sudske, ali i izvršne vlasti. Zakonik opšči Crnogorski i Brdski imao je veliku ulogu u razvitku državne vlasti i stvaranju pravne svijesti kod Crnogoraca.

Velike pobjede nad Osmanlijama i uspostavljanje temelja za formiranje suvremene države učvrstili su vlast Petra I. Petrovića Njegoša i dali prevagu nad rivalskom obitelji guvernadura Radonjića. To je takođe značilo i jačanje ruskog uticaja u Crnoj Gori koji je protežirao Petroviće u odnosu na mletački, a kasnije austro-ugarski utjecaj, utjelovljen kroz guvernadursku porodicu Radonjić.

Nekoliko godina kasnije, 1805. godine, mletačke teritorije u crnogorskom primorju osvojili su vojnici Napoleonove Francuske. Ostali su zabilježeni romantičarski prikazi hrabrog otpora gorštačkog naroda protiv najmoćnije vojske tadašnje Evrope, ali i suptilni utjecaj naprednih ideja francuske revolucije u plemensku Crnu Goru. Francuze je zamijenila Habsburška monarhija, a granica između crnogorskog krša i mediteranskog primorja, oblast koji je istovremeno predstavljao prozor Crne Gore u zapadni svijet, postala je još jedan front na kojem se branila njena državna nezavisnost.

Napori za uspostavljanje državne vlasti u Crnoj Gori ozbiljno su bili ugroženi tijekom posljednjeg desetljeća vladavine Petra I. Unutrašnji nemiri, glad i konstantni sukobi na granici su prijetili urušavanju mladog državnog aparata. Stoga je novi vladar, Petar II. Petrović Njegoš (1830-1851), već 1831. godine proveo državne reforme koji su dovele do osnivanja Senata, Gvardije i Perjanika. Reforme koje su započeli Petar I. i Petar II. zaokružio je knjaz Danilo Petrović Njegoš (1852-1860). Donošenjem Zakona iz 1855. godine definiran je pravni sistem Knjaževine Crne Gore.

Dok je Petar II. posvetio život književnom stvaralaštvu i stvorio najljepša djela, ne samo crnogorske već i južnoslavenske književnosti, knjaz Danilo je imao viziju prioritetne modernizacije crnogorskog društva i stjecanje punog međunarodnog priznanja. Njegov prvi potez je bio odricanje od duhovne titule vladike, te proglašenje sebe za knjaza a Crnu Goru za knjaževinu. Opet je pokrenuo Crnogorce na rat i nakon veličanstvene pobjede na Grahovcu 1858. godine proširio je svoju državu na zapad k Hercegovini. Uspostavio je čvrste veze sa francuskim carem Napoleonom III., pokušao Crnu Goru udaljiti od ruskog utjecaja i okrenuti zapadu. Ubijen je u atentatu 1860. godine u Kotoru.

Zastava s bitke na Grahovcu
Zastava s bitke na Grahovcu

Osmanlije nisu pasivno promatrali širenje Crne Gore i rast njenog utjecaja među kršćanima na Balkanu. U dva navrata, 1852./1853. godine i 1862. godine, pokušali su sa ogromnom vojskom iz tri pravca prodrijeti do Cetinja. Tek nakon višemjesečnog krvavog otpora i pritiska međunarodne zajednice Osmanlije, pretrpjevši i sami velike gubitke, su se povukli sa crnogorske granice. Uslijedio je četrnaestogodišnji mir koji je omogućio Crnoj Gori i njenom mladom vladaru, knjazu Nikoli I. Petroviću Njegošu (1860.-1921.) da učvrsti vlast, reorganizira narodnu vojsku i pripremi se za odlučujuće bitke koju su nadolazile.

Velika istočna kriza, u Crnoj Gori poznat kao Velji rat (1876.-1878.), donijela je posljednji i najveći sukob između Crne Gore i Osmanskog carstva. Nakon pobjeda na Vučjem dolu i Fundini, Osmanlije više nikada nisu zaprijetile Crnoj Gori. Istočna kriza je okončana Berlinskim kongresom 1878. godine na kojem je Crna Gora dobila puno međunarodno priznanje.

Zastava sa Vučijeg dola (1876.)
Zastava sa Vučijeg dola (1876.)

Međunarodno priznanje i proglašenje Kraljevine

 Na Berlinskom kongresu 1878. godine puno međunarodno priznanje su dobile Srbija, Rumunska i Crna Gora, s jednom razlikom; Srbiju i Rumunsku su priznale sve velike europske sile dok su Crnu Goru, samo one koje do tada to još uvijek nisu učinile. Rusija i Austro-Ugarska, sa svojim saveznicama Francuskom i Njemačkom, su izjavile da su one i prije Berlinskog kongresa priznavale nezavisnost Cetinja od Istanbula.

Mala Crna Gora je pored međunarodnog priznanja ostvarila još jedan svoj san – izašla je na more.

Teritorijalno proširena i sa vojskom koja je izašla nepobijeđena u posljednjem ratu, Crna Gora i njen Knjaz su stekli veliki ugled, posebno među slavenskim narodima na Balkanu. Dugi mir na Balkanu, između 1878. godine i 1913. godine, Knjaz Nikola je iskoristio za modernizaciju svoje male zemlje i uzdizanje njenog ugleda na europskim dvorovima.

Uspostavljena je suvremena vlada i lokalna uprava, reorganirana vojska, unaprijeđeno školstvo, zdravstvo, infrastruktura i komunikacije. Crna Gora je dobila svoj novac, perper, i najsuvremeniji telegrafski sustav. Ipak višestoljetna nemogućnost razvoja i česti ratovi imali su za posljedicu veliko zaostajanje za razvijenim zemljama industrijskog Zapada.

Jedan od najznačajnijih poteza Knjaza Nikole bilo je davanje jednakih prava pripadnicima svih religija u svojoj državi. Prava su potvrđena međunarodnim ugovorima sa osmanskim sultanom i Konkordatom sa papom 1878. godine i 1886. godine. Izjednačavanje i osiguranje prava svih građana Knjaževine udarili su temelje multikonfesionalne i multikulturalne Crne Gore.

Ugled u međunarodnoj politici Knjaz Nikola je pokušao osigurati udajom svojih kćeri sa srpskim, ruskim, njemačkim i italijanskim dvorom. Tast Europe je ipak najprivrženiji ostao svojoj najvećoj i najmoćnijoj saveznici, carskoj Rusiji, tako da i ne čudi da je Crna Gora nakon Rusije, posljednja u Europi, donijela Ustav 1905. godine, koji je otvorio vrata demokraciji i parlamentarizmu.

Ipak stari Knjaz je i dalje čvrsto držao vlast i na jubilej – 50 godina svoje vladavine, 1910. godine, proglasio je Crnu Goru kraljevinom, a sebe za kralja. Svečana ceremonija krunidbe na Cetinju, kojoj su prisustvovali predstavnici skoro svih europskih dinastija, samo je potvrdila ugled, koji je mala balkanska zemlja imala na Starom kontinentu.

Dugi mir se prbližavao kraju, a uvjeti su bili povoljni za konačno protjerivanje Osmanlija sa Balkana. Balkanske saveznice: Grčka, Bugarska, Srbija i Crna Gora su 1912. godine započele Balkanski rat, u kojem je Crna Gora tradicionalno opet prva pokrenula svoju vojsku. U suradnji sa srpskom vojskom Crna Gora se opet teritorijalno proširila, međutim situacija na svjetskoj sceni nije dala balkanskim pobjednicama vremena da uživaju u plodovima pobjede.

Pucnji u Sarajevu nagovjestili su početak Prvog svjetskog rata, u koji je Crna Gora, iscrpljena prijašnjim Balkanskim ratovima, ušla na strani sila Antante. Srpska i crnogorska vojska su držale južni front punih 18 mjeseci nasuprot nekoliko puta nadmoćnijim neprijateljem. Ulaskom Bugarske u rat na strani Centralnih sila, izmorena srpska vojska se našla u bezizlaznoj situaciji i bila je primorana na povlačenje preko Albanije. Odstupnicu je branila najmanja europska vojska i vodila jednu od najčudnijih bitaka u povijesti ratovanja. U bici kod Mojkovca, 6. i 7. siječnja 1916. godine, Crnogorci su porazili Austrougare. Nekoliko dana kasnije Crna Gora, bez mogućnosti da se povuče, bila je primorana na predaju oružja.

Kralj i dio Vlade su nešto ranije uspjeli pobjeći u Italiju, a odatle u Francusku, dok su odmetnute čete vodile gerilsku borbu protiv okupatora po crnogorskim brdima. Međutim, rijetko ko je znao da se već tada kreirala nova mapa Evrope. Mapa na kojoj neće biti mjesta za Crnu Goru.

Između dva svjetska rata

 Po završetku Prvog svjetskog rata, zemlje pobjednice u Versaju su iscrtale nove granice Europe. Odlučeno je da se formira država južnoslavenskih naroda, sa srpskom dinastijom Karađorđević na čelu. U tim planovima mjesta za Kraljevinu Crnu Goru nije bilo. Uzalud su kralj i Vlada u egzilu, ostaci crnogorske vojske u Italiji, kao i dio međunarodne zajednice, pozivajući se na međunarodno pravo, pokušavali podići svijest građanske Europe o pravu malih naroda na samoopredjeljenje. Prazne stolice u Versaju ispred kojih je pisalo Crna Gora, ostale su simbol nemoći jedne države pobjednice da se izbori za svoj glas.

Kraljevina Crna Gora, 1918. godine, ušla je u zajedničku državu sa Srbijom, pod dinastijom Karađorđević, i kao takva je integrirana u novoosnovanu državu Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije preimenovanu u Kraljevinu Jugoslaviju. Samo nekoliko mjeseci kasnije, 7. siječnja 1919. godine, izbio je ustanak lojalista kralja Nikole. Oni su pokušali oružanom borbom skrenuti pažnju međunarodne zajednice ne samo na kršenje međunarodnog prava već na sve češće zločine mirovnih trupa. Borba je imala značaj sve do smrti kralja Nikole 1921. godine u Francuskoj i raspuštanja posljednje Vlade u egzilu.

Crna Gora je između dva rata bila siromašna oblast nove Kraljevine. U eri Velike depresije, zemlja se sporo oporavljala od razaranja Prvog svjetskog rata. U cijelom prvom desetljeću svog postojanja, vlast u Beogradu nije mogla ostvariti veću podršku među lokalnim stanovništvom. Tek nakon uvođenja diktature, čvršćom kontrolom i većim vezanjem građana za budžet, jugoslavenske vlasti su kreirale nešto povoljniju klimu za svoje djelovanje. Međutim, vakuum nastao nestankom stare elite i konstantnim političkim prepucavanjima, popunila je nova politička snaga u Europi – komunisti.

Krajem 1930-ih nezadovoljstvo je raslo, protesti i štrajkovi su bili česti, a stare nacionalne podjele su počele isplivavati. U takvoj situaciji, prostor Crne Gore je ušao u Drugi svjetski rat.

Drugi svjetski rat

Kraljevina Jugoslavija poražena je 1941. godine nakon kratkog Travanjskog rata. Uslijedila je podjela države između nacističke Njemačke, fašističke Italije i njihovih saveznika. Prostor Crne Gore je okupirala Italija i ubrzo je uspostavljen Visoki civilni komesarijat. Neki dijelovi današnje Crne Gore su pripojeni direktno Italiji dok su drugi pridruženi kvislinškoj tvorevini Velikoj Albaniji.

Ubrzo nakon kapitulacije Jugoslavenske vojske počele su pripreme među stanovništvom Crne Gore za podizanje ustanka. U organizaciji su se isticali komunisti i bivši časnici vojske. 13. srpnja 1941. godine na prostoru Crne Gore buknuo je do tada najmasovniji ustanak protiv okupatora u porobljenoj Europi. Više od 30 000 ljudi je uzelo oružje u borbi za slobodu i za samo par dana uspjelo da oslobodi skoro cijelu Crnu Goru. Dovlačenjem pojačanja Italijani su nakon nekoliko mjeseci ugušili plamen ustanka, ali mir nije osiguran. Fašističke vlasti su uvele Vojni Guvernatorat, gradovi su utvrđeni, dok je u ruralnim oblastima bijesnio građanski rat.

I Italija i Njemačka su koristile ali i pomagale razne kolaboracionističke frakcije. Mnoge od njih su ulazile u međusobe sukobe, a jedino zajedničko im je bila borba protiv partizanskog pokreta. Sve ovo činilo je da Drugi svjetski rat u Crnoj Gori, kao i u ostatku Jugoslavije, dobije karakteristike bratoubilačkog. U rujnu 1943. godine Saveznici su uspjeli primorati Italiju na kapitulaciju, tako da su se u selima i gradovima Crne Gore ubrzo pojavili vojnici nacističke Njemačke. Ipak situacija na svim ratištima se ubrzano mijenjala. Njemačka se povlačila, a partizanski pokret NOP-a je na konferenciji u Teheranu krajem 1943. godine postao jedini priznati pokret otpora u Jugoslaviji. Posljednji Njemački vojnik napustio je teritoriju Crne Gore u siječnju 1945. godine.

Crna Gora je preživjela ogromna razaranja tokom Drugog svjetskog rata. Njeni gradovi su bili razrušeni, sela spaljena, a poginulo je preko 10% stanovništva ili oko 37 000 ljudi. Ipak za svoju veliku žrtvu koju je dala antifašističkoj borbi, Crna Gora je uspjela da obnovi svoju državnost i kao ravnopravna, federalna republika, uđe u sastav nove socijalističke Jugoslavije.

Veliki broj pripadnika NOP-a dolazio je iz Crne Gore. Na kraju rata od ukupno 23 člana Vrhovnog štaba NOVJ-a, njih 8 je bilo iz Crne Gore. Crnogorci su bili na čelu 8 od 18 partizanskih korpusa, a činili su skoro 19% narodnih heroja. Uzimajući u obzir da je udio građana Crne Gore u jugoslovenskom stanovništvu jedva prelazio 2%, može se zaključiti da je mala Crna Gora odigrala veliku ulogu u borbi protiv fašizma.

Orden narodnog heroja
Orden narodnog heroja

U sklopu socijalističke Jugoslavije

 U sklopu socijalističke Jugoslavije Crnoj Gori je vraćena državnost, a ona je pozicionirana kao ravnopravni federalni subjekat u šestočlanoj jugoslavenskoj federaciji. Crna Gora je dobila nove granice u čijim okvirima se nalazi i danas. Umjesto povijesnog glavnog grada Cetinja, komunističke vlasti odlučile su da glavni grad bude Podgorica, koji su u čast Josipa Broza Tita preimenovali u Titograd.

Nakon 1945. godine dolazi do ubrzanog industrijskog razvoja Crne Gore, uvedeno je besplatno školovanje, zdravstvo i socijalna zaštita, a Crna Gora po prvi put dobija i viokoškolske ustanove. Došlo je do razvoja prometne infrastrukture i pomorskog prometa. Otvaranje Crne Gore doprinijelo je razvoju turizma, koji postaje jedna od njenih najznačajnijih privrednih grana. Crna Gora je bila dio Jugoslavije, vodeće članice zemalja Nesvrstanih i zemljom sa impresivnom kulturnom scenom poslijeratne Europe.

Privredni i kulturni razvoj za trenutak je prekinuo snažan zemljotres 1979. godine. Uz veliku pomoć, prije svega od strane ostalih jugoslovenskih republika, pogođeni djelovi Crne Gore su brzo obnovljeni.

Nakon smrti Josipa Broza Tita i početka ekonomske nestabilnosti, Jugoslavija je polako počela tonuti ka unutrašnjoj krizi i opasnom polju nacionalizma.

Ka obnovi nezavisnosti

Ekonomska kriza 1980-ih i nesposobnost socijalističke vlasti da riješi goruća životna pitanja, doveli su do pojave nacionalizma u svim jugoslovenskim republikama. Crna Gora je uspjela sačuvati unutrašnji mir u vihoru jugoslovenskih ratova 1990-ih, ali ne i da izađe neukaljanog ugleda. Progoni nacionalnih manjina, deportacije i prije svega bezrazložni napad na Dubrovnik poljuljali su sliku multikonfesionalne i multukulturalne tolerantne Crne Gore koja se gradila još od vremena Berlinskog kongresa.

Nakon odluke na referendumu 1992. godine, da ostane u zajednici sa Srbijom, formirana je Savezna Republika Jugoslavija. Uslijed umiješanosti u ratove u okruženju, SR Jugoslaviji su uvedene međunarodne sankcije. To je prouzrokovalo uništenje crnogorske ekonomije, flota je zaplijenjena, a turizam zamro.

Situacija se počela mijenjati sredinom 90-ih godina kada kod crnogorske vladajuće elite počinje ponovno živjeti ideja nezavisne Crne Gore. Nakon skoro deset godina mirne dezintegracije, san o obnovi crnogorske nezavisnosti obistinio se 21. svibnja 2006. godine na mirnom građanskom referendumu.

Generalna skupština Ujedinjenih Naroda je na sjednici od 28. lipnja 2006. godine odlučila odobriti prijem Crne Gore. Ovim je Crna Gora postala 192. članica Organizacije Ujedinjenih Naroda.

Crna Gora je Ustavom deklarirana kao nezavisna i suverena država, republikanskog oblika vladavine. Ona je danas građanska, demokratska, ekološka i država socijalne pravde, zasnovana na vladavini prava.

Miloš Vukanović
Diplomirao povijest na Filozofskom fakultetu Univerzieta Crne Gore. Magistrirao međunarodne odnose na Fakultetu političkih nauka Univerziteta Crne Gore. Od 2011. godine radi kao kustos u Istorijskom muzeju Narodnog muzeja Crne Gore. Aktivno sudjeluje u aktivnostima EUROCLIO-a i Udruženja profesora istorije Crne Gore.