Drugi svjetski rat

Podnijeti nepodnošljivo: kapitulacija Japana 1945. (3/3)

267views

REAKCIJE NA ATOMSKE NAPADE

Što god da su Amerikanci očekivali nakon Hirošime, nije se obistinilo. Što je točno Hirošima značila za Japance? Gubitak još jednog grada u nizu, još jednog od 68 koji su nestali u plamenu od proljeća 1945. u kontroverznoj zračnoj kampanji generala Curtisa LeMayja, i – ne puno više od toga.

Argument je da atomska bomba prouzrokuje devastaciju bez presedana, te ju to jasno odjeljuje od konvencionalnog načina bombardiranja. Taj je argument, nažalost, neuvjerljiv. Hirošima, primjerice, nije prva po broju mrtvih, već druga. Nesretno prvenstvo smrti drži Tokijo sa 100,000 poginulih u velikom napadu zapaljivim bombama 9.-10. ožujka 1945.[1] Prema uništenoj površini u apsolutnim brojevima, Hirošima je četvrta, a prema postotku devastirane gradske površine je sedamnaesta! Napad nije ni po čemu odskakao od okvira postavljenog u Le Mayjovoj kampanji, niti su njegovi rezultati izazvali ikakvu promjenu. Vojnici su i dalje kopali obrambene položaje, zapovjednici su i dalje bili predani ideji posljednje velike bitke, civili su i dalje u tišini patili i podnosili ratni teret. Japansko vodstvo je shvatilo i prihvatilo činjenicu da se radi o napadu atomskim oružjem, no za njih je to bila samo eksplozija veća od ostalih. U krajnjem slučaju, kakva je razlika u gubitku grada napadom zapaljivim, ili atomskim bombama?

General Toraširo Kavabe, zamjenik načelnika Carskog armijskog generalštaba
General Toraširo Kavabe, zamjenik načelnika Carskog armijskog generalštaba

Glavni arhitekt „Kecu-go“ strategije i zamjenik načelnika Carskog armijskog generalštaba, general Toraširo Kavabe, zapisao je 7. kolovoza kako je „…nakon čitanja raznih izvještaja o jučerašnjem zračnom napadu na Hirošimu novim oružjem…“ bio „…ozbiljno potresen…“, no završava mišlju da Japanci moraju „…biti čvrsti i nastaviti borbu.“[2]. Ministar vanjskih poslova obratio se svom moskovskom ambasadoru dan poslije Hirošime riječima: „Situacija postaje sve hitnija i voljeli bismo odmah znati definitivan stav Rusa. Hoćete li uložiti još i više napora kako bi čim prije dobili njihov odgovor?“[3] Na sastanku Kabineta koji je Suzuki sazvao popodne 7. kolovoza, Togo je upoznao sve prisutne s Trumanovom proklamacijom o uporabi atomske bombe i s instrukcijama koje je dao Satou. Anami je izrazio sumnju u istinitost Trumanove izjave i zatražio od Kabineta suzdržanost dok istražna komisija, koju je Armija već organizirala, ne podastre svoje nalaze. Prijedlog je bio jednoglasno usvojen. Japansko je rukovodstvo vjerojatno bilo uzdrmano još jednim udarcem[4], ali daleko od toga da bi jedna, ili dvije atomske eksplozije promijenile njegovu ratobornost, namjere i planove.

Kod Staljina je, naprotiv, napad na Hirošimu isprovocirao promptnu akciju. Koba je po drugi put od objave Potsdamske deklaracije intervenirao u Vasiljevskovljev raspored, pomaknuvši početak sovjetske ofenzive još 48h unaprijed. Zapovjednik Dalekog istoka, iako ne još posve spreman, nije imao alternativu. Točno u ponoć 8. kolovoza (prema zabajkalskom vremenu) sovjetske su snage ušle u Mandžuriju, započinjući posljednju veliku kopnenu operaciju II. svjetskog rata. Nekoliko sati ranije Molotov je primio japanskog ambasadora Satoa i pročitao mu sovjetsku objavu rata, koja je priopćena svijetu idućeg jutra putem sredstava javnog informiranja. U dokumentu je kao razlog ulaska SSSR u rat i kršenja pakta s Japanom stajalo da su s obzirom na „…japansko odbijanje kapitulacije, Saveznici podastrli Vladi SSSR prijedlog da se pridruži ratu… …i tako ga skrati, smanji broj žrtava i olakša što bržu obnovu univerzalnog mira“[5]. Bila je to bezobrazna laž. Staljin, jednostavno, nije imao valjan razlog za ulazak u rat, pa ga je izmislio, a usput odvalio šamar potpisnicima Potsdamske deklaracije koji su ga tada onako vješto izmanevrirali. Prigodom konferencije za novinare organizirane povodom sovjetskog napada na Japan, vidljivo razočarani Truman je lakonski obavijestio novinare o razvoju događaja, a potom prepustio izjavu državnom sekretaru Jamesu Byrnesu, koji je objasnio kako je u Potsdamu predsjednik savjetovao Staljina da sovjetski ulazak u rat opravda predanošću vrijednostima naznačenim u Moskovskoj deklaraciji i Povelji UN, što je nesumnjivo bilo usmjereno na izmišljotinu o savezničkoj pozivnici u rat, no nije se Sovjete usudio otvoreno nazvati lažljivcima, pa je Staljinov blef u potpunosti upalio.

Nekoliko sati prije polijetanja „Bockscara“ prema Nagasakiju, Crvena armija je prešla mandžurijsku granicu i počela napredovati šibana vjetrom i gustom kišom, koja je uvelike maskirala njezine pokrete. Neke su jedinice Kvantunške armije postale svjesne stanja stvari tek kad su Crvenoarmejci izronili iz mraka neposredno pred njihovim položajima i obasuli ih paljbom! Vasiljevski je otpustio napad punom snagom uzduž čitavog fronta i Japancima je, barem onima u prednjim linijama, to ubrzo postalo jasno.

General Kavabe je, čuvši vijest o napadu Crvene armije na Kvantunšku, 9. kolovoza zapisao: „Sovjeti su konačno krenuli. Moja je prosudba bila pogrešna.“[6] Budući da je čitava Kavabeova strategija bila utemeljena na sovjetskoj neutralnosti, za koju se general zdušno zalagao, razvidno je kako priznanje pogrešne prosudbe znači nemogućnost, ili u najboljem slučaju znatnu otežanost provedbe japanskog strateškog borbenog plana.

Japanski militaristi polagali su nade u sovjetsku neutralnost, kako bi u miru vodili odsudnu bitku na Kjušuu, a mirovna frakcija se nadala medijaciji SSSR u mirovnim uvertirama. Obje su skupine stavile sva jaja u Staljinov košaru, a kad ih je ovaj zdrobio, napokon im je postalo jasno da je igra gotova. Kavabe je čak i nakon početka bitke za Mandžuriju razmatrao kako nastaviti s ratom. U tu je svrhu predložio povlačenje Kvantunške armije u Koreju, poduzimanje državnog udara i uvođenje vojne diktature. Kad se usporede generalove aktivnosti po Hirošimi – nikakve, s onima po sovjetskom napadu – razmatranje ideje o državnom udaru, jasno je koji je događaj zamjenik načelnika armijskog Generalštaba smatrao pogubnijim.

Počevši od 01:30h izjutra, 9. kolovoza, vijest o sovjetskoj objavi rata i napadu na Mandžuriju proširila se među visokopozicioniranim vojnicima i političarima poput vatre zapaljive bombe kroz naselje papirnatih kuća, da bi u 09:55h car Hirohito primio čuvara carskog pečata i rekao mu kako je u svjetlu sovjetskog napada „…nužno odlučiti o prekidu rata“[7]. Čuvar pečata, Koiči Kido, je petnaestak minuta kasnije prenio carevu želju premijeru Suzukiju, koji je baš stigao u palaču. Čuvši to, Suzuki odmah saziva Vijeće koje je započelo sa zasjedanjem nešto prije jedanaest sati. U 11:30h Velikoj šestorki je priopćena novost o Nagasakiju, no o tome se uopće nije raspravljalo. Tema je bila prihvaćanje Potsdamske deklaracije.

General Korečika Anami, ministar Armije
General Korečika Anami, ministar Armije

General Anami se, očekivano, isprva protivio samoj ideji predaje. Svi ostali su se protivili bezuvjetnoj predaji i imali poneku ideju o uvjetima pod kojima će Japan prihvatiti Deklaraciju. Togo se zalagao za jedan uvjet, opstanak carske kuće, izjednačivši pritom dinastiju i „kokutai“. Jonai, Umezu i Anami zalagali su se za još tri uvjeta pored očuvanja „kokutai“: Japanci će sami suditi ratnim zločincima; sami će provesti proces razoružanja i demilitarizacije društva; okupacija, ukoliko je već neophodna, treba biti kratkotrajna, vrlo ograničena i ne smije obuhvatiti Tokijo. Žustra se rasprava rastegla do 13:00h, kad je sjednica završena zaključkom da će se Japan predati, ali bez dogovora o tome koje će uvjete postaviti Saveznicima. Istoga dana, između 16:35h i 17:20h, Kido je razgovarao s Hirohitom o situaciji u Vijeću. Iako ne znamo detalje razgovora, rezultat je bio carev pristanak na ideju jednog uvjeta, ali uz nešto proširenu definiciju „kokutai“ kao „očuvanja carevog statusa prema nacionalnim zakonima“, ili običnim jezikom – očuvanja carskih ovlasti. Nova je sjednica Vijeća zakazana uvečer, a započela je deset minuta prije ponoći. Nakon što je Suzuki izložio situaciju i stavove članova Vijeća, stao je pred cara i, duboko se naklonivši, zatražio njegovu „svetu odluku“. Car je na to odvratio:

„Dijelim mišljenje ministra vanjskih poslova.“, te nastavio objašnjavati kako bi nastavljanje rata ne samo škodilo Japanu, već i „…donijelo nesreću čovječanstvu…“, stoga „…moramo podnijeti nepodnošljivo…“[8].

Nakon toga se obrušio na oružane snage, ističući značajnu diskrepanciju između njihovih obećanja i postignuća, dajući kao primjer nedostatnost defenzivnih priprema na ravnici Kanto. Potom je napustio sjednicu, koja je privedena kraju potpisivanjem odluke o prihvaćanju Potsdamske deklaracije, uz uvjet „očuvanja carevog statusa prema nacionalnim zakonima“.

Ujutro 11. kolovoza, zaprepašteni su Japanci čitali o „svetoj odluci“ u novinama, ne znajući za predigru drame koja se samo satima ranije odvila u Ministarstvu Armije, nakon što je Anami upoznao podređene s carevom odlukom, dopunivši kako sad sve ovisi samo o neprijateljevom odgovoru, no da „…kojim god putem krenemo, moramo djelovati jedinstveno uz strogu vojničku disciplinu…“, na što ga je jedan od štapskih oficira prkosno upitao znači li to kako „…razmatraju i mogućnost predaje“[9]. Anami je prerezao bilo kakav razgovor u tom smjeru, izjavivši da će svatko tko želi ići protiv službene politike, to morati učiniti preko njegova mrtva tijela. Ne obraćajući pažnju na ministrove riječi, mlađi su časnici nastavili neslužbene sastanke na kojima su raspravljali o situaciji i mjerama koje će poduzeti, da bi se konačno odlučili za izdavanje ratobornog priopćenja u Anamijevo ime, kako bi se poništio mogući negativni utjecaj „svete odluke“ na borbeni moral časnika i momčadi.

Objavljivanje tog priopćenja podiglo je na noge zagovaratelje kapitulacije, koji su odlučili odluku o prihvaćanju Potsdamske deklaracije čim prije dostaviti Saveznicima. Budući da su kratkovalnu komunikaciju nadzirale i cenzurirale oružane snage, urednik rubrike inozemnih vijesti državne Novinske izvještajne agencije (engl., Domei News Agency), Saidži Hasegava, odlučio je novost emitirati Morseovim kodom, pod naslovom „Japan prihvaća Potsdamsku proklamaciju“. Poruka je odaslana triput prije negoli su cenzori uspjeli prekinuti emitiranje. Prekasno. Zahvaljujući Hasegavi, vijest se ubrzo proširila čitavim svijetom.

U Washingtonu je bilo 07:33h, 11. kolovoza, kad je predsjednik Truman doznao za japansko prihvaćanje Potsdamske deklaracije s jednim uvjetom. Istog je jutra razgovarao sa svojim kabinetom i zaključio da će odbiti priloženi uvjet i ustrajati na bezuvjetnoj kapitulaciji. Poznato je inzistiranje državnog sekretara Byrnesa na takvom stavu, no puno je manje poznato kako je državni sekretar inicijalno bio sklon prihvatiti japansku ponudu, ali, ironično, od te su ga ideje odvratili predlagači „mekog mira“. Grew i njegovi stručnjaci bili su jedini koji su shvaćali da uvjet „očuvanja carevog statusa prema nacionalnim zakonima“ znači potpuno očuvanje carskih prerogativa, a ovi, prema Ustavu Mejidži, obuhvaćaju sve. Takvo što se nije smjelo dopustiti, jer bi vodilo beskrajnom natezanju oko svake sitnice i sasvim onemogućilo provođenje savezničkih namjera u vezi s Japanom. Grew i njegovi suradnici su razgovarali s Byrnesom i uspjeli ga uvjeriti u nužnost odbijanja kapitulacije s jednim uvjetom. Amerikanci 12. kolovoza odgovaraju takozvanom „Byrnes Note“[10] (Byrnesova poruka), kako će prihvatiti predaju, pristanu li Japanci na zadržavanje cara kao ceremonijalnog, a ne stvarnog državnog poglavara. Svoj su odgovor osnažili nastavkom konvencionalnih strateških zračnih napada 13. kolovoza. Idućeg je dana sazvana nova sjednica Velike šestorke u carevoj prisutnosti. Došlo je vrijeme za drugu „svetu odluku“.

UDAR ČELIČNE PESTI

Kao što je, Rommelovim riječima, normandijski Dan-D bio njemački „najduži dan“, tako je 9. kolovoza 1945. bio najduži dan Kvantunške armije. Kao što su Saveznici imali sreće u Normandiji, pa je noć uoči invazije veći dio njemačkih zapovjednika otišao u Rennes na ratnu igru, tako su i Sovjeti, čistim slučajem, napali za vrijeme održavanja slične štapske vježbe, koja je mnoge zapovjednike odvukla daleko od njihovih jedinica. S obzirom na ionako lošu komunikacijsku infrastrukturu, daljnje derogiranu sovjetskim zračnim udarima na strateške ciljeve, komanda Kvantunške armije bila je u informacijskom mraku. Nepripremljene, oslabljene i iznenađene jedinice nisu bile u mogućnosti smisleno operativno djelovati, te su mnoge rano u borbi ostale izolirane, opkoljene i konačno savladane.

Sovjetske trupe na putu za Mutandžijang
Sovjetske trupe na putu za Mutandžijang

Napad „Zabajkalske“ fronte počeo je bez artiljerijske pripreme, gotovo neometan od branitelja, osim u dvije utvrđene zone. Veća borba razvila se oko grada Hailara na zapadnim prilazima Velikom Hinganu, koji su Japanci tvrdoglavo branili, no bez značajnijeg utjecaja na razvoj kampanje. Deveti kolovoza uvečer, jedinice japanske 3. područne armije dobile su naređenje za povlačenje prema Mukdenu, koji je njezino zapovjedništvo odlučilo braniti kako bi zaštitilo tamo naseljene obitelji japanskih vojnika. Time je 3. područna armija odstupila od plana prema kojem je glavnu obrambenu liniju trebalo organizirati dublje u unutrašnjosti i posijala sjeme konfuzije u japanske poteze. Do večeri 10. kolovoza isturene postrojbe „Zabajkalske“ fronte dosegle su podnožje Velikog Hingana i počele pripreme za prelazak tog planinskog lanca. Šesta gardijska tenkovska armija započela je s operacijom savladavanja planinskih prijevoja uvečer 10. kolovoza. Njen V. gardijski tenkovski korpus dosegnuo je najvišu točku prijevoja u 23:00h i u mrklom mraku, pod stalnom kišom i vjetrom, nastavio ka istočnom izlazu. Korpus je prije jutra bio na istočnoj strani Velikog Hingana, prešavši četrdesetak kilometara prijevoja u samo sedam sati! Nešto sjevernije, na drugom prijevoju, VII. gardijski mehanizirani korpus napredovao je nešto sporije, pa je prelazak njegove kolone završen 11. kolovoza uvečer. Trećeg dana ofenzive, isturene su jedinice počele osjećati nedostatak goriva, unatoč posebno brižnom planiranju koje je uključivalo i uporabu zračnih snaga za opskrbu prednjih postrojba. Kako bi smanjio štetu od zastoja, Malinovski je naredio neka svaki korpus oformi borbeni odred potpuno opskrbljen gorivom i ostalim potrepštinama i nastavi s napredovanjem.

Shematski prikaz sovjetske strateške ofenzive u Mandžuriji, kolovoza 1945.
Shematski prikaz sovjetske strateške ofenzive u Mandžuriji, kolovoza 1945.

Po ulasku u centralnu ravnicu, 6. gardijska tenkovska armija nastavila je velikom brzinom navaljivati prema ciljevima prve faze operacije, osiguranim četvrtog dana ofenzive. Čitava je fronta završila prelazak Velikog Hingana do 14. kolovoza, a zatim proslijedila prema konačnim ciljevima ofenzive – Mukdenu, Čangčunu i Harbinu koji su imali biti zauzeti do 23. kolovoza radi stvaranja uvjeta za kompletiranje strategijskog okruženja spajanjem s „1. dalekoistočnom“ frontom. Između 15. i 18. kolovoza, fronta je vodila relativno teške borbe protiv uporne japanske obrane, odbivši i nekoliko većih protunapada, da bi do 19. kolovoza njene postrojbe uspjele razbiti svaki organizirani otpor 3. područne armije, a do 21. kolovoza osigurati sve strateške ciljeve. Time su glavne operacije „Zabajkalske“ fronte završile ogromnim uspjehom.

Šesta gardijska tenkovska armija pri prelasku Velikog Hingana
Šesta gardijska tenkovska armija pri prelasku Velikog Hingana

Sovjetima je na ovom odsjeku ratišta nesumnjivo pomogla japanska nepripremljenost uzrokovana uvjerenjem kako su pustinja Gobi i Veliki Hingan dovoljne prepreke same po sebi. Drugi faktor uspjeha „Zabajkalske“ fronte ležao je u brzini i silovitosti sovjetskih manevara, koji su jednostavno otpuhali i ono malo japanske obrane u tom dijelu zemlje. Treću komponentu sovjetskog uspjeha valja pripisati zapovjedništvu japanske 3. područne armije, koje je, čak i nakon što je napad na istoku Mandžurije bio potvrđen, sasvim zanemarilo plan obrane koncipiran na strategijskom dočeku neprijatelja i povlačenju glavnine duboko u unutrašnjost. Da su postupili prema planu, sasvim je izvjesno kako bi zbog sovjetskih problema u dostavi goriva uspjeli na vrijeme postaviti obranu na izlazima iz planinskih prijevoja, što bi značajno otežalo, usporilo i iskrvarilo sovjetsko napredovanje. Ovako je prelaskom planina sovjetski napad dobio zamah koji je Japancima ostavio nedovoljno vremena za pripremu elaborirane obrambene linije oko Mukdena, ili bilo gdje drugdje.

„Prva dalekoistočna“ fronta imala je pred sobom malo lakši teren od kolega iz „Zabajkalske“, ali zato i puno bolje pripremljenu japansku obranu. Budući da je upravo os nastupanja „1. dalekoistočne“ fronte bila ona s kojom je Kvantunška armija i računala kao težištem napada, bilo je sigurno da se Mereckovljeve armije neće samo ušuljati u Mandžuriju. Sovjetske izvidnice krenule su 9. kolovoza u 00:30h, a glavni napad u 08:30h. Do večeri prvog dana bitke Crvena armija je napravila 35km širok i 22km dubok prodor u japanske položaje, a narednog ga je dana podvostručila. Zahvaljujući nevjerojatnoj brzini izvođenja operacija sovjetska 5. armija bila je u poziciji krenuti na Mutandžijang već 11. kolovoza. Prema naređenju maršala Mereckova za ubrzavanje operacije prema tom gradu – predviđenom za zauzimanje tek sedamnaestog dana ofenzive – zapovjedništvo 5. armije je oformilo odred od tenkovske brigade, pukovnije jurišnih topova i dva streljačka bataljuna, i bacilo ga prema Mutandžijangu. Nakon noćnog marša, odred je upao u zasjedu borbene grupe „Sasaki“ (dva pješačka bataljuna podržana s nešto artiljerije) i pretrpio teške gubitke. Tijekom dana Sovjeti su dovukli pojačanja i ponovili napad, ovaj put probivši japansku obranu. Nakon dva dana borbe, 13. kolovoza uvečer, 5. armija se približila vanjskom rubu obrane Mutandžijanga. Borba za sam grad trajala je dva dana, do 16. kolovoza, a nije bila ništa lakša od one koju su sovjetski veterani iskusili na svojem zapadnom ratištu. Osvajalo se kuću po kuću, ulicu po ulicu, četvrt po četvrt, uz velike gubitke, kako to u bliskoj borbi obično biva. Bila je to najžešća bitka u čitavoj ofenzivi, po čijem se pobjedonosnom svršetku već počeo nazirat kraj japanske obrane. Dok je 5. armija vodila ulične borbe u Mutandžijangu, 1. armija „Crvena zastava“ nastavila je napredovati prema zapadu i „Zabajkalskoj“ fronti. Nakon tjedan dana žestoke borbe, japanska obrana nasuprot „1. dalekoistočnoj“ fronti počela se mrviti velikom brzinom, izuzev u Koreji, gdje je sovjetska 25. armija vrlo teško i sporo napredovala protiv odlučne obrane. Brzi napredak na tom poluotoku je Crvena armija zabilježila tek nakon što su Japanci prekinuli s neprijateljstvima.

Artiljerija 1. armije “Crvena zastava” u akciji, okolica Mutandžijanga
Artiljerija 1. armije “Crvena zastava” u akciji, okolica Mutandžijanga

Operacije „1. dalekoistočne“ fronte je, također, karakterizirala brzina i silovitost izvođenja bojnih manevara, kao i ogromna, stručno upotrijebljena vatrena moć. Odabir jedinica sa iskustvom borbe protiv dobro utvrđenog neprijatelja za špicu napada, pokazao se izvrsnim potezom, jer su te postrojbe imale razrađene i uhodane taktičke rutine koje su davale napadu zamah i smanjivale vlastite žrtve.

Japanci su se borili dobro poznatom žestinom i hrabrošću, a ponekad i zavidnom taktičkom vještinom, no bili su, jednostavno rečeno, prikliješteni, pregaženi i smrvljeni snažnom navalom, protiv koje su malo što mogli poduzeti.

„Druga dalekoistočna“ fronta imala je sekundarnu, ali važnu ulogu u ofenzivi, a da bi ispunila svoj zadatak morala je riješiti više problema, od kojih utvrđeni pojasevi, močvarni tereni i velike rijeke nisu najmanji. Prelazak močvarnih terena Crvena je armija već odavno pretvorila u tešku, ali rutinsku operaciju, dok je za prebacivanje preko nabujalog Amura, kao i u operacijama na rijeci Sungari, instrumentalna bila Amurska flotila. Budući da su manevri, uvjetovani karakteristikama zemljišta, bili spori i lako „čitljivi“, Sovjeti su se pouzdali u ogromnu vatrenu moć artiljerije i obilno je koristili tijekom početnih bojeva unutar utvrđenog pojasa, nakon čijeg proboja se kretanje čitavog fronta prema Ciciharu i Harbinu ponešto ubrzalo, no ni blizu spektakularnoj trci „Zabajkalske“ fronte. „Druga dalekoistočna“ fronta je zasigurno izvrsno ispunila svoj zadatak – vezala znatne neprijateljske snage u borbi i tako ih spriječila u povlačenju i pridruživanju glavnini negdje dalje, na jugu. To je postigla na izuzetno teškom terenu i po nenaklonom, monsunskom vremenu.

U planiranju i izvedbi strateške ofenzivne operacije u Mandžuriji, sovjetski su oficiri i vojnici pokazali zavidnu vještinu, znanje, domišljatost i elastičnost. To su sve rezultati krvave četverogodišnje ratne škole protiv Nijemaca. Sovjetska minucioznost u planiranju i predviđanju svakog detalja bila je zapanjujuća. Ne samo da su na određene sektore doveli veteranske postrojbe s odgovarajućom stručnošću, već su i taktičke jedinice prekrojili prema zadacima koje su trebale obaviti, odnosno prema terenu koji su morale prijeći. Na najvišoj zapovjednoj razini prekinuli su s dotadašnjom praksom koordinatora Stavke[11] za pojedine strateške operacije i osnovali Dalekoistočnu komandu, regionalno visoko zapovjedništvo znatne autonomije u odlučivanju i djelovanju, čime su osigurali potrebnu elastičnost za izvođenje operacije takvih razmjera.

Nasuprot Crvenoj armiji stajala je na papiru jaka Kvantunška, no lišena najboljih divizija, nadomještenim zbrda-zdola sklepanim postrojbama koje su, najvećma, bile sasvim nesposobne za borbena djelovanja, bilo ofenzivna, bilo defenzivna. Većina japanskih jedinica bila je opremljena inferiornim naoružanjem, što je posebno došlo do izražaja u protutenkovskih topova koji sovjetskim tenkovima T-34 nisu mogli ništa. Japansko planiranje bilo je zadovoljavajuće, uz iznimku zanemarivanja napada preko V. Hingana, no operativna provedba katastrofalna. Zahvaljujući ničim opravdanim odstupanjem od plana borbe, 3. područna armija je propustila priliku osjetno usporiti i oštetiti „Zabajkalsku“ frontu, a postavljanjem odsudne obrane kod Mukdena – na previše isturenoj poziciji – pretvorila bitku za Mandžuriju u dva odvojena kreševa (Mukden i Mutandžijang) umjesto u obranu na jakoj crti i sa sjedinjenim snagama dublje na jugu.

Pojedinačno, japanski se vojnik borio podjednakom predanošću, hrabrošću i požrtvovnošću kao i protiv Amerikanaca na Pacifiku, ali, kao i u borbi protiv Yankeeja, to nije bilo dovoljno. U ovom kratkom ratu, Staljin je svoje geopolitičke dobitke platio krvlju 12,100 poginulih i 24,500 ranjenih sovjetskih vojnike, te 21,400 poginulih i dvadesetak tisuća ranjenih Japanaca.

DRUGA „SVETA ODLUKA“

Hvatajući se za užad ringa, Japan je teturao pod kombinacijom triju brzih udaraca unutar samo tri dana. Dva stravična atomska napada, razdvojena sovjetskom ofenzivom. Car je povećavao svoje direktno uplitanje u operativnu politiku kako bi ubrzao kapitulaciju, mirovna je frakcija pojačavala pritisak, a Crvena armija je ostvarivala spektakularan uspjeh protiv Kvantunške. Događaji su se nizali sve brže i duboko u sjeni naslućivao se šekspirijanski rasplet…

Čak ni sokol poput Anamija nije bio imun na seriju šokova. Osobno je, zbog razvoja događaja, postao sklon kapitulaciji, no nije imao luksuz izraziti takav stav zbog straha od reakcije srednjeg ešalona štapskih oficira. Znajući za tu realnu opasnost, Kido savjetuje caru, ujutro 14. kolovoza, sazivanje zajedničke sjednice Vijeća i Kabineta, kojoj bi on sam predsjedao i konačno riješio „svetom odlukom“ problem ne-prihvaćanja Potsdamske deklaracije. Car se složio i sjednica bez presedana u novijoj japanskoj političkoj povijesti je bila sazvana za 10 izjutra. Vojnici, mornari, dužnosnici i službenici slijevali su se u carsku palaču u žurbi, te bivali upućeni u podzemnu konferencijsku dvoranu. Hirohito se pojavio u 10:50h i, praćen dubokim naklonom sviju prisutnih, zauzeo svoje mjesto. Kao i prošli put, Suzuki je iznio sažetak događaja i stajališta o „Byrnes Note“, kao i žaljenje što je vladi nemoguće postići konsenzus. Potom je, još se jednom naklonivši, zatražio novu „svetu odluku“. Hirohito je progovorio kako i dalje smatra nemogućim nastaviti rat s obzirom na svjetsku i domaću situaciju, a što se tiče sudbine „kokutai“, izrazio je uvjerenje kako je neprijatelj spreman pristupiti tom pitanju na pozitivan način. Zaključio je izlaganje pristankom na „Byrnes Note“ i pozvao sve da poštuju njegovu odluku. Posebno se obratio predstavnicima oružanih snaga i naglasio im nužnost „podnošenja nepodnošljivog“, te, gledajući ravno u Jonaija i Anamija, zatražio da mu pomognu uvjeriti mornare i vojnike na potrebu prihvaćanje kapitulacije. Time je čin bio, uglavnom, gotov. Probuđeni suveren je izrekao svoju volju, svoju „svetu odluku“ o svršetku rata. Problem je bio kako tu volju nametnuti naciji.

Potpukovnik Džiro Šiizaki, jedan od vođa propalog puča
Potpukovnik Džiro Šiizaki, jedan od vođa propalog puča

Naslućujući opasnost od kapitulacije, najžešći militaristi među mlađim časnicima u Ministarstvu Armije – pukovnik Arao, potpukovnik Šiizaki i bojnik Hatanaka – počeli su odmah nakon prve „svete odluke“ skicirati plan državnog udara kojim bi postavili vojnu diktaturu i nastavili rat. Okolnosti su im bile nesklone, kao i obnašatelji najviših vojnih dužnosti koje su morali pridobiti za puč da bi ovaj imao ikakvu šansu za uspjeh. Iako je Anami, 14. kolovoza u 3 popodne, sve u Ministarstvu upoznao sa sadržajem naređenja potpisanog od osoba u vrhu hijerarhije oružanih snaga, kojim se od svih podređenih zahtijevalo striktno provođenje volje suverena, Šiizaki i Hatanaka odlučili su ignorirati tu zapovijed, uvjereni kako će samim pokretanjem puča poslati nezaustavljivi val kroz čitavu Armiju. Uspjeli su se povezati s nekolicinom štapskih oficira Carske gardijske divizije i uvjeriti ih u nužnost izvođenja prevrata služeći se poluistinama i lažima. Otišavši potom u stožer Divizije, Hatanaka je pokušao pridobiti zapovjednika, general-bojnika Takešija Morija, no ovaj je odbio sudjelovati u puču. Bio je to kraj, jer je sudjelovanje Carske gardijske divizije u „osiguranju“ palače i cara bilo esencijalno. Izgubivši živce, Hatanaka je ustrijelio Morija, a potom u ime umorenog generala izdao krivotvorenu zapovijed njegovoj postrojbi. Bilo je nešto prije ponoći 14. kolovoza. Pobuna je započela.

Gardijski bataljuni počeli su provoditi Hatanakino naređenje brzo i efektivno. Zatvorili su sve ulaze, odsjekli telefonski promet, okupirali ključne zgrade i uhitili tehničare koji su snimali carevu poruku naciji, no nisu bili u stanju pronaći čuvara carskog pečata koji je čuvao carev fonograf. Oko 01:30h, sad već 15. kolovoza, coup je počeo kopniti. Zapovjednici divizijskih pukovnija doznali su da su bili zavarani krivotvorenim naređenjem, te odmah promijenili zadatke svojih jedinica. Do 3 izjutra Hatanaki i Šiizakiju preostala je samo šaka istomišljenika. Pobuna je bila skršena. Nakon emitiranja careve poruke, u 11:00h, obojica su počinila samoubojstvo. Njihov bivši šef, ministar Anami, učinio je isto nešto ranije, nakon što je doznao za propast puča.

Suzukijeva vlada podnijela je ostavku 15. kolovoza u 15:20h, izdavši priopćenje u kojem su kao glavni razlozi za okončanje rata navedeni atomski napadi i sovjetska ofenziva u Mandžuriji. Osim izgovora za okončanje rata, poruka vlade na odlasku bavila se i važnošću uspjeha očuvanja „kokutai“, iako je prema odredbama Potsdama takva tvrdnja neistinita.

Na istoj je sjednici car odlučio uputiti još jednu poruku momčadi i časnicima oružanih snaga, kako bi osigurao mirnu predaju. Zbog neobjašnjivih razloga ta je poruka ugledala svjetlo dana tek 17. kolovoza, a u njoj je, između ostalog, stajalo da bi sad, nakon ulaska Sovjetskog Saveza u rat, nastavak sukoba rezultirao „…nepotrebnom štetom i mogućim ugrožavanjem samih temelja Carstva“, pa je car, ne sumnjajući u energiju i borbenost Mornarice i Armije, odlučio „…sklopiti mir sa Sjedinjenim Državama, Velikom Britanijom, Sovjetskim Savezom i Kinom, zbog očuvanja našeg veličanstvenog kokutai.“[12] Zanimljivo je kako se u poruci naciji Hirohito referira na atomsku bombu indirektno[13], uopće ne spominjući sovjetski napad, dok u poruci oružanim snagama ne spominje atomsku bombu, a sovjetskoj invaziji Mandžurije daje centralno mjesto među razlozima okončanja rata.

MISSOURI U TOKIJSKOM ZALJEVU

Puč, može li se nekoherentne akcije nekolicine časnika uopće tako nazivati, puč je bio pretposljednje poglavlje u samoubojstvu japanskih oružanih snaga. Posljednje je počelo 15. kolovoza, kad je u podne prema lokalnom vremenu Japanu priopćena Hirohitova poruka. Reakcije su bile svakakve. Od rezigniranog slijeganja ramenima, preko histeričnih ispada, pa do teatralnih, patetičnih samoubojstava. Reakcija je i unutar oružanih snaga bila šarolika. Iako je velika većina japanskih trupa odlučila poslušati carsku proklamaciju, ponegdje su odbili njeno izvršenje i nastavili s borbom, poglavito u Mandžuriji i Kini.

Dok je Truman, doznavši za japansko prihvaćanje kapitulacije, odmah naredio obustavu svih bojnih djelovanja protiv Japanaca i Japana, maršal Vasiljevski je reagirao sasvim suprotno. Naredio je svim podređenim mu trupama da nastave ofenzivne operacije protiv japanskih snaga, jer se ništa nije promijenilo. Njegov je stav, to jest stav sovjetskog generalisimusa, bio da je careva proklamacija samo općenita izjava o prihvaćanju kapitulacije, objašnjavajući kako se „…japanske oružane snage može smatrati predanima… …tek od trenutka izdavanja zapovijedi za prestanak djelovanja i polaganje oružja, odnosno tek kad se takva naredba u stvarnosti i provede.“[14] To se i dogodilo 19. kolovoza, no Crvena armija nije ni tada zastala, već je nastavila s napredovanjem težeći staviti pod stvarnu kontrolu sve teritorijalne dobitke iz Jalte. Sovjetske operacije nisu prestale ni po potpisivanju kapitulacije, već su trajale još tri dana na Kurilskim otocima, sve do njihova potpunog osvajanja 5. rujna 1945.

Japansko izaslanstvo po dolasku na USS “Missouri” radi potpisivanja kapitulacije
Japansko izaslanstvo po dolasku na USS “Missouri” radi potpisivanja kapitulacije

U nedjelju, 2. rujna, na palubi američkog bojnog broda „Missouri“, savezničke su delegacije hladno dočekale japanske izaslanike. Nakon kratke, osamnaestominutne, procedure, II. svjetski rat je završio. Pripadnici savezničkih izaslanstava otišli su u salon događaj proslaviti pićem, dok su pokisli Japanci nekoliko minuta ostali na palubi, a potom u tišini i sramoti napustili brod…

ZAKLJUČAK

Između zadnje četvrtine 1944. i lipnja 1945., japanske oružane snage pretrpjele su odlučujuće poraze, domovina im je bila pod potpunom blokadom, lišena osnovnih životnih potrepština poput dovoljne količine hrane, a da se o sposobnosti vođenja rata ne govori. Bez obzira na atomske bombe, sovjetsku invaziju Mandžurije, ili predstojeću invaziju Kjušua 1. studenog 1945., Japan bi američkom pomorskom blokadom i zračnom kampanjom do kraja godine sigurno bio primoran baciti ručnik u ring, a vrlo vjerojatno i ranije[15]. Možemo slobodno reći da je do početka ljeta 1945., Japan bio hametice potučen u ratu protiv SAD i ostalih Saveznika, a to je i bio uzrok predaje.

Ostaje pitanje neposrednog povoda predaje, što je nesumnjivo bila sovjetska invazija Mandžurije, a ne atomski napadi na Hirošimu i Nagasaki. Kako bismo dodatno razmotrili važnost atomskih napada, bacit ćemo nakratko pogled u povijest ratovanja i zapitati se pobjeđuje li se razaranjem gradova. Uništenje grada je, naravno, velik i bitan događaj, jer gradovi su ekonomska, kulturna, administrativna, demografska i svekolika druga središta, a samim time bitan element života i opstojnosti neke zemlje. Ukoliko je gubitak gradova odlučujući događaj u ratu, povijest je zasigurno prepuna takvih primjera. Pogledajmo japanskog saveznika Njemačku. Svih 58 gradova i velegradova s populacijom iznad 100,000 bilo je razoreno, kao i mnogo manjih; poginulo je najmanje 300,000 civila [Nijemaca] te, moguće, još toliko stranih radnika; industrija je bila teško oštećena; prometna infrastruktura uvelike razorena… A unatoč tome, Njemačka se predala tek po uništenju najvećeg dijela njenih oružanih snaga, nakon dvije i pol godine nesmiljene anglo-američke zračne kampanje! Pogledajmo primjer Tridesetogodišnjeg rata i razaranja Magdeburga, koje je odjeknulo čitavom Europom i, umjesto porazilo, galvaniziralo protestante na stvaranje tješnje i efikasnije alijanse, te konačno rezultiralo njihovom pobjedom nad katoličkim savezom. Pogledajmo Američki građanski rat, u kojem su oči sjevernjačkih generala sve vrijeme bile uprte u južnjačku prijestolnicu Richmond, kao glavni cilj. Padom Richmonda [Vicksburga, ili spaljivanjem Atlante] rat, naravno, nije završio. To se dogodilo tek pošto su trupe generala Leeja bile dovedene u bezizlaznu situaciju kod Appomattoxa. U Američkom ratu za nezavisnost, gubitak niza velikih i važnih gradova nije slomio Washingtonovu vojsku, koja se očuvala i kasnije preokrenula situaciju. U krajnjoj instanci, imamo primjer divljačkog urbicida u Hrvatskoj, tijekom Domovinskog rata. Jesu li razaranja Gline, Gospića, Dubrovnika, ili uništenje i osvajanje Vukovara odlučili rat, ili su djelovala slično kao Magdeburg u Tridesetogodišnjem ratu?

U ratovima se uništavanjem gradova ne pobjeđuje, iako su ona koristan alat pobjede, no svakako ne odlučujući. U ratovima se pobjeđuje uništenjem neprijatelja na bojnom polju, a ne ubijanjem civila. Koja je razlika u gubitku grada plaćeničkim paležom, napadom stotina bombardera, ili bacanjem jedne bombe? U konačnici – nikakva.

Nasuprot sumnjivom argumentu odlučujućeg djelovanja atomskog oružja, imamo ulazak druge velike sile u rat. Sile o kojoj je ovisila japanska mogućnost borbe na domicilnom arhipelagu, i sile u koju je japanska diplomacija polagala sve nade za medijaciju u mirovnim uvertirama i kasnije pregovorima. Sovjetskim napadom na Mandžuriju, obje su kombinacije postale neodržive, dok je brzopotezni mat Kvantunške armije isključio bilo kakvu potencijalnu mogućnost nastavka borbe protiv Crvene armije na Korejskom poluotoku. Materijalni i psihološki učinak komunističke invazije, bio je, klišeizirano rečeno, kap koja je prelila čašu, dok je i sama mogućnost sovjetske okupacije – koliko god bila malo vjerojatna – zasigurno prestravila cara, jer bi značila konačan i bezuvjetan kraj dinastije.

Što se Staljina tiče, sve što je postigao ratom protiv Japana, mogao je postići kao mirovni medijator, s obzirom na japansku spremnost odricanja svih dobitaka ostvarenih u Rusko-japanskom ratu 1904.-5., kao plaću za takvu ulogu. Razloge za ulazak u rat, osim obećanja predsjedniku Rooseveltu, možemo tražiti i u potrebi pokazivanja sovjetske snage Zapadu, osveti Japanu za poraz 1904.-5., kao i u Kobinoj vrlo privatnoj želji – velikoj pobjedi s upravo dodijeljenim mu činom generalisimusa, a vjerojatno i u strahu da će Amerikanci pronaći način za odustajanje od dogovora iz Jalte, ne budu li sovjetske trupe ubrzo na tim teritorijima.

Maršali Vasiljevski i Malinovski u Port Arthuru, po završetku mandžurijske operacije
Maršali Vasiljevski i Malinovski u Port Arthuru, po završetku mandžurijske operacije

Naposljetku, ostaje još samo jednom za ponoviti – Japan je poražen tijekom tri i pol godine borba, napora, žrtava i hrabrosti Saveznika predvođenih Sjedinjenim Američkim Državama, dok je posljednji veliki udarac i neposredni povod za donošenje odluke o kapitulaciji bio sovjetski napad na Mandžuriju. Atomske su bombe, u kontekstu promatranog događaja, daleko unutar margina postavljenima dotadašnjom bombarderskom kampanjom i bez većeg direktnog utjecaja na daljnje događaje. Možda bi više atomskih napada promijenilo shvaćanja i stavove japanske vrhuške, no to, na njihovu i našu sreću, nikada nećemo doznati.

LITERATURA

Budući da je većina korištenih internetskih portala i stranica korištenih pri pisanju članka navedena u bilješkama zajedno s pripadajućim internetskim poveznicama i datumom pristupanja, ti izvori nisu posebno navedeni u ovoj sekciji, odnosno navedeni su samo oni koji se ne spominju u bilješkama.

Knjige, članci, disertacije:

Arens, Mark P., V [Marine] Amphibious Corps Planning for Operation Olympic and the Role of Intelligence in Support of Planning, http://fas.org/irp/eprint/arens/

Asada, Sadao, The Shock of the Atomic Bomb and Japan’s Decision to Surrender: A Reconsideration, The Pacific Historical Review, Vol. 67, No. 4, University of California Press, 1998., str. 477-512

Bauer, Jack, Olympic vs Ketsu-go, Marine Corps Gazette, Vol. 49, No. 8., 1965.

Butow, Robert J. C., Japan’s Decision to Surrender, Stanford, 1954.

Dennis, Alec, Gyokusai and Ketsu Go: The Delays in the Forcing of the Japanese Surrender in the Summer of 1945, Primary Source Volume V: Issue I, Indiana University Bloomington, 2013.

Fowler, Eric S., Japan’s Imperial Institution and the U.S. Strategy to End World War II, Command and General Staff College, Leavenworth, 2012.

Frank, Richard B., Downfall: The End of the Imperial Japanese Empire, New York, 1999.

Glantz, David M., August Storm: The Soviet 1945 Strategic Offensive in Manchuria, Fort Leavenworth, Command and General Staff College, Leavenworth, 1983.

Glantz, David M., August Storm: Soviet Tactical and Operational Combat in Manchuria, 1945, Command and General Staff College, Leavenworth, 1983.

Hasegawa, Tsuyoshi, Racing the enemy. Stalin, Truman and the Surrender of Japan, Harvard, 2006.

Hastings, Max, Retribution: The battle for Japan 1944-45, New York, 2009.

Kort, Michael, The Columbia guide to Hiroshima and the Bomb, New York, 2007.

Koshiro, Yukiko, Imperial Eclipse: Japan’s Strategic Thinking about Continental Asia before August 1945, Cornell University Press, 2013.

MacEachin, Douglas J., The Final Months of the War With Japan, CIA Center for the Study of Intelligence: CSI 98-10001, https://www.cia.gov/library/center-for-the-study-of-intelligence/csi-publications/books-and-monographs/the-final-months-of-the-war-with-japan-signals-intelligence-u-s-invasion-planning-and-the-a-bomb-decision/csi9810001.html

McNaughton, James C., Nisei Linguists, Japanese Americans in the Military Intelligence Service during World War II, Washington D. C., 2007.

Prikril, Boris, Pakao Pacifika 2: Propast flote „Izlazećeg sunca“, Split, 2005.

Tai-chun, Kuo & Hsiao-ting, Lin, T.V. Soong In Modern Chinese History: A look at his role in Sino-American Relations in World War II, Hoover Institution Press, 2006.

Weinberg, Gerhard L., A World at Arms: A Global History of World War II, Cambridge University Press, 2010.

Wilson, Ward, The Winning Weapon? Rethinking Nuclear Weapons in Light of Hiroshima, International Security Vol. 31, No. 4 (Spring 2007), str. 162-179

Ostalo:

Army service forces manual M354-8A, Civil affairs handbook, Japan Section 8A: Industry, 1944.

Office of Strategic Services – Research and Analysis Branch, Japanese seizure of French Indochina, Current Intelligence Study No. 4/March 1945.

Telegrams Togo-Sato. Japanese peace feelers in the Soviet Union, correspondence between: Naotaki Sato, Japanese Ambassador to the Soviet Union and Togo Shigenori, Japanese Minister of Foreign Affairs, http://www.nuclearfiles.org/menu/library/correspondence/togo-sato/corr_togo-sato.htm

BILJEŠKE

[1] Vidi: http://ww2db.com/battle_spec.php?battle_id=217 (pristupio 27. srpnja 2016.);

http://www.theinfolist.com/php/SummaryGet.php?FindGo=Operation%20Meetinghouse (pristupio 28. srpnja 2016.)

[2] Hasegawa, Tsuyoshi, Racing the enemy: Stalin, Truman and the Surrender of Japan, Harvard, 2006., str. 200

[3] Wiley, Edward, The Uncertain Summer of 1945, Cryptologic Quarterly 12/2011., str.114 (preveo D.O.)

[4] Car Hirohito bio je istinski zgranut atomskom bombom. Saznavši za napad, svakog je sata od svojeg aide-de-camp tražio izvještaj o razaranju u Hirošimi. Atomski napad je cara nesumnjivo šokirao, zabrinuo, osnažio u odluci o svršetku rata i potaknuo na direktnu akciju u tom pravcu, bez obzira na tradiciju i uzuse.

Vidi: Asada, Sadao, The Shock of the Atomic Bomb and Japan’s Decision to Surrender: A Reconsideration, The Pacific Historical Review, Vol. 67, No. 4, University of California Press, 1998.

[5] Soviet Declaration of War on Japan, http://avalon.law.yale.edu/wwii/s4.asp (pristupio 4. rujna 2016.)

[6] Hasegawa, Tsuyoshi, Racing the enemy: Stalin, Truman and the Surrender of Japan, Harvard, 2006., str. 200 (preveo D. O.)

[7] Ibid., str. 198 (preveo D. O.)

[8] Ibid., str. 213 (preveo D. O.)

[9] Ibid., str. 216 (preveo D. O.)

[10] Vidi: http://www.ibiblio.org/pha/policy/1945/1945-08-11a.html (pristupio 4. listopada 2016.)

[11] Dan po početku njemačkog napada na SSSR, 23. lipnja 1941., Staljin nanovo osniva instituciju koja nije postojala od pada carizma – Carski generalštab, ili novom taksonomijom – Glavni stan vrhovnog zapovjedništva oružanih snaga SSSR (Stavka Glavnogo komandovanja vooruženih sil SSSR), ili kraće Stavka.

Vidi: Stavka (General Headquarters) created in USSR, Presidential Library Boris Yeltsin, http://www.prlib.ru/en-us/History/Pages/Item.aspx?itemid=571 (pristupio 30. rujna 2016.)

[12] Hasegawa, Tsuyoshi, Racing the enemy: Stalin, Truman and the Surrender of Japan, Harvard, 2006., str. 250 (preveo D. O.)

[13] „[Štoviše,] neprijatelj je počeo koristiti novu i vrlo okrutnu bombu… …uzimajući… …mnoge nedužne živote.“, https://en.wikipedia.org/wiki/Jewel_Voice_Broadcast#Full_text (pristupio 22. listopada 2016.)

[14] Hasegawa, Tsuyoshi, Racing the enemy: Stalin, Truman and the Surrender of Japan, Harvard, 2006., str. 252 (preveo D. O.)

[15] United States Strategic Bombing Survey Summary Report (Pacific War),

http://www.anesi.com/ussbs01.htm,(pristupio 11. listopada 2016.)

Dinko Odak
Diplomirao sam politologiju na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, smjerove: javne politike; međunarodni odnosi. Radio sam kao radio-voditelj i urednik, DJ, pomotor, državni službenik i u sektoru usluga zaštite okoliša. Povijest, pogotovo vojna, mi je hobi posljednjih četvrt stoljeća, a bavim se i analizom (i sintezom) stvarnih, a ne medijskih, međunarodnih odnosa i/ili događaja. Nepopravljivi sam antropopesimist i kolapsist.