Drugi svjetski rat

Podnijeti nepodnošljivo: kapitulacija Japana 1945. (1/3)

Trodijelni feljton o kapitulaciji Japana

339views

Kad je 2. rujna 1945., na palubi američkog bojnog broda „Missourri“, Japan potpisao predaju, bio je to početak – na Zapadu najzastupljenije – linearne i jednodimenzionalne interpretacije događaja posljednjih tjedana rata, u kojoj Tokio odbija bezuvjetnu kapitulaciju, Amerikanci bacaju atomske bombe na Hirošimu i Nagasaki, a šokirani Japanci, unatoč fanatičnom kultu borbe do smrti, odnosno želji za očuvanjem postojećeg oblika državnog uređenja, ipak pristaju položiti oružje.

Kolikogod ovakvo tumačenje bilo kratko i jasno, ono je krajnje pojednostavljeno i u nekim segmentima posve pogrešno! Ono zanemaruje djelovanja drugih faktora u korist prenaglašenog argumenta američkog oružja. Suprotno uvriježenim vjerovanjima, Hirošima i Nagasaki, iako važni događaji razine povijesne prekretnice, za japanske militariste nisu značili kvalitativnu, već samo kvantitativnu razliku, niti su uzrokovali poseban šok naciji koja je od proljeća 1945. izgubila preko šezdeset gradova. Ono zanemaruje i nastojanja mirovne frakcije unutar japanske vlade za sovjetskim posredovanjem kod Saveznika u cilju okončanja rata i važnost SSSR za Japan, odnosno relativnu težinu sovjetskog ulaska u rat napadom na Kvantunšku armiju u Mandžuriji, 9. kolovoza 1945. Suočena istovremeno s dva toliko jaka protivnika, od kojih je u jednog čak i polagala nade za pomoć pri okončanju rata, japanska je vrhuška bila napokon uvjerena kako nema izgleda za bilo kakav uvjetovani mir. Atomska bomba jest važna za naraciju o kapitulaciji Japana, ali daleko od toga da je odlučujuća, osim u smislu što je njena uporaba dala priliku caru da „sačuva obraz“ pri objavi predaje, implicitno se pozivajući na učinkovitost i strahote tog novog oružja.

Unutar glavnih povijesnih struja, upoznat ćemo odnose nekih aktera drame: mirovne i ratne frakcije u japanskoj vladi, od kojih je prva zagovarala trenutni prekid rata, pa [konačno] i po cijenu bezuvjetne kapitulacije, dok se druga uzdala u posljednju, krvavu bitku kojom će obeshrabriti Amerikance i iznuditi povoljnije uvjete priznanja poraza; predsjednika Trumana i američke „meke“ frakcije koja je zagovarala zadržavanje japanske monarhije, a s ciljem što bržeg postizanja mira; odnose Amerike i Rusije; kao i Staljinove zaplotnjačke planove za pravovremeni ulazak u dalekoistočni rat u velikom stilu, kako bi osigurao sve teritorijalne dobitke obećane SSSR na konferenciji u Jalti, veljače ’45. Svi su ti događaji i procesi od velike važnosti, te ćemo njihove tokove pratiti kroz vijuganja u delti rijeke vremena, dok se ne uliju u jedinstveno more zbivanja čiji će plimni val preplaviti Japan u razdoblju između uporabe atomskih bomba i prestanka neprijateljstava.

JAPANSKA SITUACIJA 1944.-45.

Marinci na Okinavi napreduju prema posljednjem japanskom uporištu.
Marinci na Okinavi napreduju prema posljednjem japanskom uporištu.

Na ogromnom području koje su zaposjele japanske flote i armije, kraj 1944. i početak 1945. godine obilježila su zbivanja čiji je ukupni zbir označavao potpuni japanski poraz. U posljednjoj dekadi listopada ’44., započelo je američko iskrcavanje na Filipine s primarnim ciljem prekida komunikacije između jugoistočne Azije i matičnog japanskog arhipelaga, a unatoč relativno brzoj pobjedi nad glavninom obrambenih snaga, borbe na Filipinima nastavile su se do predaje Japana; u studenom 1944. započeo je i saveznički napad na Burmu koja je do srpnja iduće godine bila oslobođena; od veljače do ožujka 1945., vodila se krvava bitka za otok Ivo To (Iwo Jima), koji su napadači osvojili tek po uništenju gotovo cjelokupnog japanskog garnizona; od početka travnja do potkraj lipnja trajala je podjednako bespoštedna bitka za otok Okinavu, u kojoj su američke trupe pretrpjele astronomskih 100,000 gubitaka; 1. svibnja započelo je oslobađanje Bornea, okončano tek japanskom kapitulacijom; od proljeća 1945. američke strateške zračne snage sistematski su pretvarale japanske gradove u gomile razvalina i pepela; a jedino su u Kini zavojevači nastavljali seriju ofenziva; te u ožujku 1945. izvršili kompletnu okupaciju vichyjskog dijela Indokine, poništavajući dogovore s tom marionetskom tvorevinom[1].

Glavnina japanske ratne mornarice, uključujući i mornaričko zrakoplovstvo s pripadajućim nosačima aviona, uništena je u nizu bitaka od druge polovine 1942. do kraja 1944., a trgovačka mornarica je krajem 1944. i tijekom prve trećine 1945. pretrpjela ogromne gubitke u američkom podmorničkom ratu. Ono što je proljeća ’45. još preostalo od njezinog brodovlja, bilo je izuzetno osjetljivo na kampanju zračnog polaganja podvodnih mina u obalne vode i ušća plovnih japanskih rijeka, koja je utjecala čak i na priobalno ribarenje. Tučena i okljaštrena, trgovačka mornarica prestala je biti faktor u kalkulacijama obaju strana. Japansko otočje time je došlo pod potpunu opsadu, što je bio posljednji udarac već gotovo posve iscrpljenim resursima zemlje.

Nedostatak osnovnih primarnih sirovina utjecao je na čitav Japan i na sve aspekte svakodnevice, a posebno na sposobnost vođenja rata: proizvodnja čelika iznosila je jedva trećinu službeno projicirane; nedostatak aluminija i boksita srezao je proizvodnju aviona za sedamdesetak postotnih bodova; nedostatak ugljena strmoglavio je proizvodnju municije za pola; nedostatak goriva i ljudstva uništio je japanski interni transport i bilo je samo pitanje tjedna kad će svi vlakovi prestati prometovati; kemijska je industrija kolabirala; dok se nazirao kraj izgradnje čeličnih brodova; no sve je to bilo zasjenjeno katastrofalnom žetvom riže koja je zaprijetila masovnom glađu u skoroj budućnosti, pogotovo zbog nemogućnosti dopreme hrane sa Formoze (Tajvana), odnosno iz bogatih okupiranih krajeva jugoistočne Azije. Crna burza je cvala; cijena najvećeg dijela artikala iz uobičajene japanske potrošačke košarice je od početka rata narasla [uprosječenih] 4,200%! Povrh svega, za potrebe ratne proizvodnje je tijekom posljednjih mjeseci rata bilo mobilizirano čak 3,360,000 žena i djevojaka, koje su na završetku rata činile 36% ukupne radne snage direktno upregnute u ratnu proizvodnju.

Posljednji japanski ratni premijer, admiral baron Kantaro Suzuki.
Posljednji japanski ratni premijer, admiral baron Kantaro Suzuki.

Japan je ostao je u borbi samo snagom volje njegova vojno-političkog vodstva, no početkom 1945. je kod nekih od ključnih igrača ove drame ta volja erodirala, potkopana neumitnom matematikom stvarnosti. Rat u Europi bližio se kraju i uskoro će dobrano oslabljeni Japan ostati sam, suočen s cjelokupnom vojnom moći zapadnih Saveznika. Bilo je vrijeme za okončanje ludosti. Nakon što je 7. travnja 1945. vlada pod premijerom [generalom] Kuniakijem Koisom odstupila, na njeno je mjesto postavljena vlada pod premijerom [admiralom] Kantarom Suzukijem, sa mandatom za okončanje rata, do kojeg će morati prijeći dug i vijugav put.

FRAKCIJE VELIKE ŠESTORKE, „KOKUTAI“ I CAR

Suočavanje s porazom djelovalo je posve različito na glavne japanske vojno-političke aktere. Sam premijer Suzuki imao je mandat za okončanje rata, no smatrao je mir tek dalekom mišlju, te, barem javno, podržavao armijsku ideju „borbe do kraja“, ili kolektivnog, nacionalnog samoubojstva. Ostali iz Suzukijeve vlade podijelili su se na dvije struje unutar Vrhovnog vijeća za vođenje rata[2] (dalje Vijeće, ili Velika šestorka).

Prva je ignorirala ratnu stvarnost, fanatično-fatalistički zagovarajući nastavak borbe po svaku cijenu, nadajući se nanijeti Amerikancima takve gubitke da će ovi izgubiti volju za daljnjom borbom i pristati na „meki mir“ s Japanom, umjesto višekratno proklamirane bezuvjetne kapitulacije. Nisu se zanosili konačnom pobjedom, iako su u javnim istupima na nju pozivali perpetuirajući propagandne slogane, već su nastojali iznuditi najmanje bolni poraz – bez obzira na cijenu koju će njihov narod morati za nj platiti. Najtvrđi član ratne frakcije bio je general Korečika Anami, ministar Armije, puno poznatiji po militarističkoj zagriženosti, nego po oštroumnosti. Gotovo svi ostali članovi Vijeća su ga podupirali u prvim danima vlade, no situacija se s vremenom izmijenila, te je naposljetku Anami p-ostao jedini zagovornik rata. Problem je bio u tome što su sve odluke Vijeća morale biti jednoglasne i jedan disonantni glas bio je dovoljan za nastavljanje ludosti.

Druga frakcija – u početku samo u osobi ministra Mornarice, admirala Micumase Jonaija, da bi s vremenom narasla na većinu Vijeća – smatrala je kako će rat ovako-ili-onako završiti potpunom savezničkom pobjedom, te da bi bilo mudro japanski narod poštedjeti bespotrebne boli i žrtava, kao i Saveznike, čija će snishodljivost zasigurno biti proporcionalna gubicima pretrpljenim za pobjedonosno zaključenje sukoba. Zagovarali su nešto manje fantastičan pristup prekidu rata, isprva izražen u četiri, a konačno u samo jednom uvjetu za polaganje oružja – opstanku carske kuće, koji bi formalno utvrdili tijekom pregovora o kapitulaciji. Ta je skupina, pak, bila razvedena sa stvarnošću prema drugom mjerilu – oni su razmišljali i govorili kao da je Japan ravnopravan i uvažen član svjetske diplomatske zajednice s pregovaračkim kredibilitetom, a ne međunarodna parija odgovorna za smrt najmanje 25 milijuna ljudi i patnje njih mnogo više!

Najveća prepreka miru bila je koncentracija političke moći u rukama nepokolebljivih militarista, što je bilo najvidljivije u Armiji. Ona je uspješno stopirala svaku politiku koja se ticala vojnih stvari, a kritiku je smatrala ravnom izdaji, no s druge strane se vrlo slobodno uplitala u sve državne poslove, pod izlikom obrane i nacionalne sigurnosti. Ratna mornarica je držala podjednake prerogative, ali ih je znatno manje zlo-upotrebljavala. To što je Mornarica upoznala potpuni poraz mjesecima prije Armije[3], pomoglo je nekim visokopozicioniranim mornarima u prevladavanju militarističke tvrdoglavosti.

Saveznici su bili svjesni šizme u japanskoj vrhuški, zahvaljujući presretanju mnogih poruka diplomatske komunikacije (program MAGIC)[4], poput ove španjolskog vojnog atašea u Tokiju, od 11. travnja 1945.: „U tijeku je moralna bitka između onih koji žele nastaviti rat po svaku cijenu i realista koji preporučaju mir kako bi spasili Carstvo. Stari admiral Suzuki dobio je mandat za sastavljanje vlade koja će promijeniti politiku, no takva će promjena biti moguća samo dopusti li Amerika Japanu očuvanje časti, dok će se u suprotnom rat nastaviti i ozbiljni događaji će postati neizbježni.“[5]

Zaključujući prema mnoštvu presreta sličnog sadržaja, američka Mornarička obavještajna služba je angažirala svoj odjel za psihološko ratovanje (OP-16-W) za provedbu programa namijenjenog višim ešalonima japanskih oružanih snaga i državne uprave, a prema planu i pod vodstvom kapetana Ellisa Zachariasa, iskusnog američkog obavještajca i jednog od pionira suvremenog psihološkog ratovanja. Najveći dio Zachariasovog plana, koji je uključivao tajnu diplomaciju i tajne pregovore s Japanom, bio je odbačen zbog nedostatka sluha za takav pristup u američkom vojno-političkom vrhu, ali dio s psihološkom radio-kampanjom bio je odobren. Kapetanova ekipa je slušateljima objašnjavala kako Amerikanci ne žele iskorijeniti japanski narod, ni uništiti njegovu kulturu, već ga razoružati, kazniti militarističke zločince i ostati u Japanu dok se ne uspostavi vlast kakvu narod odabere, dokle god je miroljubiva. Teško je utvrditi koliko je uspješan program bio, to jest, koliko je utjecao na japansko shvaćanje američkih poslijeratnih namjera, no Zacharias je ostao uvjeren kako bi implementacija čitavog plana značajno ubrzala japansku kapitulaciju[6].

Japanski car Hirohito u paradnoj uniformi
Japanski car Hirohito u paradnoj uniformi

Jedna od nepoznanica, kako japanskim, tako i američkim visokopozicioniranim političarima i vojnicima, bio je Hirohito – japanski car. Osoba koja je uživala izniman ugled i čije su direktive imale apsolutnu težinu, no čiji je utjecaj, de iure garantiran Ustavom „Mejidži“[7], bio de facto ograničen u aspektu odlučivanja, ali neograničen u utjelovljenju same biti japanske države i društva – takozvanom „kokutai“[8], iz čega je proizlazila velika važnost vladara za općedruštvenu manipulaciju pomoću osobe cara, koju su militaristi sustavno provodili desetljećima.

Prema spomenutom Ustavu iz 1889., car je definiran kao „svet i nepovrediv“, a nalazio se na samom vrhu piramide moći – sva zakonodavna, izvršna i sudska vlast proizlazila je iz njegove [božanske] osobe, a bio je i vrhovni zapovjednik oružanih snaga, autoriteta jačeg od Kabineta, odnosno [kasnije] Vijeća. No to je bilo tako samo na papiru. U stvarnosti, što se političke moći tiče, car je bio jedva nešto više od figure, jer [božanska] osoba koja je utjelovljenje esencije Japana transcendira „grubu“ operativnu razinu, stoga se mora suzdržavati od direktnog kreiranja politika. Odluke su „u ime cara“ donosili visoki dužnosnici, dok ovaj nije imao mogućnost utjecaja na usvojene politike, što je, prema istaknutom japanskom politologu M. Marujami, proizvelo „sistem neodgovornosti“[9].

U posljednjim tjednima rata, nagnan željom za spas carske kuće i sebe samog, Hirohito je u suradnji s mirovnom frakcijom redefinirao „kokutai“ tako da odgovara novim okolnostima i prekinuo tradiciju carske odvojenosti od politike, direktno se uplićući u donošenje odluke o prihvaćanju bezuvjetne kapitulacije. Prema novoj, puno užoj definiciji,  nebulozni „kokutai“ tumačio se samo kao očuvanje cara i dinastije, a ne više kao utjelovljenje same biti Japana u osobi cara. Upravo je direktni carski angažman omogućio svršetak rata, jer je careva „sveta odluka“ prerezala gordijski čvor nefunkcionalnosti podijeljene vlade. Prekid tradicije koja je cara ostavljala izvan operativne politike nije, kako ćemo vidjeti, bio jednostran, već je prouzročio nasilnu reakciju dijela armijskih stožernih časnika srednjeg ešalona, odlučnih u sprečavanju kapitulacije, čak i po cijenu vojnog puča.

JAPANSKO MANEVRIRANJE PREMA MIRU

Nakon pada Saipana i Todžove vlade, u srpnju 1944., admiral Jonai naredio je kontra-admiralu Sokičiju Takagiju odlazak na „liječenje“. Prava svrha bolovanja bila je Takagijeva studija o mogućnostima okončanja rata. Kontra-admiral je bio pravi izbor za taj posao, jer njegov oštri, analitički um nije dopuštao utjecaj rasprostranjenog niponskog jingoizma[10] na objektivnu procjenu situacije. Nakon što je proučio sve relevantne dokumente i obavio savjetovanja s grupom raznovrsnih stručnjaka, od ekonomista i vojnika do profesora i državnih službenika, kontra-admiral je izvijestio Jonaija kako će Japanu biti moguće kapitulirati samo umiješa li se car direktno u donošenje te odluke, no jeseni 1944. japansko je vodstvo bilo još daleko od priznanja poraza.

Kako je poraz postajao sve sigurnijim, tako se povećavao i broj japanskih pokušaja uspostave komunikacije sa Saveznicima preko neutralnih država, sa svrhom započinjanja pregovora o primirju. Tijekom travnja 1945., grupa okupljena oko [Nijemca] dr. Fritza Hacka i japanskog mornaričkog atašea u Bernu, poručnika bojnog broda Jošire Fudžimure, uspostavila je kontakt s filijalom Office of Strategic Services[11] (dalje OSS; prethodnica CIA) u Bernu i održala seriju tajnih sastanaka o problematici okončanja rata. Napokon je, 3. svibnja, američki State Department ovlastio OSS za početak direktnih mirovnih pregovora, ali sad je počelo zavlačenje s japanske strane. Poručnik Fudžimura je tijekom nekoliko tjedana pokušavao regrutirati pretpostavljene za svoju inicijativu, koja je napokon zamrla nakon nekoliko neodređenih i oklijevajućih poruka ministara Jonaija i Togoa.

Istovremeno i nevezano s Fudžimurinim pokušajem, vojni ataše u Švicarskoj, general Seigo Okamoto, uspio je preko kontakata u Banci za međunarodna poravnanja u Baselu stupiti u vezu s Allenom Dullesom[12], tada direktorom OSS za Švicarsku. Razmijenili su nekoliko poruka o mogućnosti izmjene bezuvjetne kapitulacije, to jest o garanciji ostanka carske dinastije na čelu države, no kako se Dulles nije na takvo što imao prerogativ obavezati i taj je mogući mirovni izvor presušio u kasno proljeće 1945. Zbog potrebe porecivosti, sve su kontakte inicirali niže rangirani japanski diplomati i/ili drugo diplomatsko osoblje, vojni i mornarički atašei, gospodarstvenici, ili privatni emisari, osim u dva slučaja u kojima su mirovne uvertire započele na ambasadorskoj razini – u Vatikanu i Moskvi.

Vatikanski pristup nije bio samo trenutačni japanski hir, jer su ovi još prije napada na Pearl Harbor razmišljali kako će u danom trenutku započeti rad na okončanju sukoba – nakon što pobjedonosno završe rat u Aziji i teško poraze SAD na Pacifiku – a Vatikan im se činio povoljnim diplomatskim kanalom prema Zapadu. Već u ljeto 1944., nakon pada Saipana, japanski ambasador Ken Harada je, prema izvještaju agencije Associated Press (dalje AP), obavijestio papu kako je Japan spreman završiti rat uz savezničko prihvaćanje nekoliko „minornih“ uvjeta koji izviru iz pretpostavljenog prava na opstanak japanskog društva i nacije. Uzbunjeni obznanjivanjem svojevrsnog priznanja njihove slabosti, Japanci su odmah pobili priču AP[13], te su idućih mjeseci vatikanski kontakti mirovali, da bi se obnovili u proljeće 1945., kad je u lipnju Harada izvijestio kako mu se obratio talijanski biskup [kojeg odbija imenovati] s prijedlogom o neslužbenim mirovnim pregovorima. Čitavu je priču, navodno, inicirao [neimenovani] Amerikanac u Vatikanu, no Harada je upravo zbog upornog odbijanja otkrivanja identiteta te osobe otklonio ponudu.

Kako su i svi ostali pokušaji za uspostavljanje veze s neprijateljem završili neuspjehom, Japanu je – izuzev direktnog obraćanja Saveznicima, koje bi značilo priznanje totalnog poraza i „gubitak obraza“ – preostala samo Moskva. Između Tokija i Moskve na snazi je bila čudna neutralnost. Nakon teškog poraza kod Kalkin-Gola u neobjavljenom Sovjetsko-japanskom pograničnom ratu 1939., Japan je s Moskvom, kojoj je trebalo sigurno zaleđe zbog očekivanog rata s Njemačkom, 13. travnja 1941. sklopio pakt o neutralnosti. Najvažnije točke ugovora obvezivale su potpisnice na neutralnost u slučaju napada neke treće zemlje, ili koalicije zemalja, na jednu od njih; te na poštivanje teritorijalnog integriteta Mandžukua (japanska marionetska država u Mandžuriji), odnosno Narodne Republike Mongolije (sovjetska satelitska mongolska država)[14]. Dva i pol mjeseca po potpisivanju Sovjetsko-japanskog pakta o neutralnosti, SSSR je postao žrtva njemačkog napada, a osam mjeseci kasnije SAD žrtva japanskog. Time su se obje ugovorne strane našle u situaciji rata s koalicijom trećih zemalja, i to kao članovi sukobljenih saveza, no obje skrupulozno poštujući ugovorom zajamčenu neutralnost. Moskva, kako bi se mogla koncentrirati na obranu od Njemačke, Tokio, kako bi se mogao usredotočiti na osvajanja i rat protiv SAD.

Pogoršanje ratne situacije dovelo je SSSR u žižu interesa japanskog vodstva, koje je smatralo Moskvu izglednim kanalom za uspostavljanje veze sa Saveznicima, dok je održavanje njezine neutralnosti bilo esencijalno za planiranu obrambenu operaciju na domicilnom otočju, jer je, smatrali su, rat protiv sile poput SAD bio moguć, kolikogod težak, no protiv dvije takve sile koje navaljuju po divergentnim osima, apsolutno nemoguć.

Prema pukovniku Sakou Tanemuri, šefu 12. sekcije (planiranje i operacije) Carskog generalštaba, japanski su ciljevi u odnosima sa SSSR bili sklapanje japansko-sovjetskog savezništva, ili održavanje sovjetske neutralnosti. Kao vrstan strateg, Tanemura je shvaćao da ni jedno od to dvoje nije izgledno, jer Japan nije imao moć prisile za održavanje sovjetske neutralnosti, niti izvedivu politiku kojom bi ih se navelo u pro-japansku poziciju. Njegova je zamisao bila nastaviti borbu do izbijanja ozbiljnijih sukoba između SAD i SSSR oko prevlasti u poslijeratnom svijetu, što, uzmemo li u obzir da su prve trzavice u Europi počele čak i prije kapitulacije III. Reicha, i nije bila posve nerealna ideja. U povoljnom bi trenutku, mislio je Tanemura, za Amerikance Japan mogao imati geopolitičku težinu znatno veću od njegove snage, što bi otvorilo mogućnost pregovora oko izmjene zahtjeva za bezuvjetnom kapitulacijom. Kako bi se to postiglo, trebali su biti spremni Sovjetskom Savezu prepustiti velik dio političkog utjecaja u Aziji, prostrane teritorije i određena gospodarska prava, a sve s ciljem nastavljanja njegove politike neutralnosti prema Japanu.

Nakon što je sovjetski ministar vanjskih poslova, Vjaćeslav Molotov, 5. travnja 1945. obznanio želju SSSR za otkazivanjem produljenja Sovjetsko-japanskog pakta o neutralnosti po njegovu isteku 13. travnja 1946.[15], Japanci su se uzbunili. Iako su obavještajci iz 5. sekcije Carskog generalštaba od travnja 1945. upozoravali na značajno pojačavanje sovjetskih postava na Dalekom istoku[16], te iz toga izvlačili zaključak o neminovnosti napada, planeri i operativci iz 12. sekcije su zauzeli fantazmagorični stav prema kojem će Staljin pregovorima i ucjenama pokušati ishoditi što veće koncesije od Japana, te da su otkazivanje Pakta i pojačavanje sovjetskih trupa na Dalekom istoku samo manevri za stjecanje što bolje početne pregovaračke pozicije, a ne uvod u vojnu kampanju. Smatrajući kako još uvijek mogu sklopiti savezništvo sa Sovjetima, poslužiti se SSSR kao medijatorom, ili barem zadržati status quo kako bi mogli nastaviti s ratom protiv Saveznika, Japanci su usvojili Tanemurin pristup i odlučili Staljinu ponuditi relativno velike koncesije, koje bi, ukoliko ih budu prisiljeni sve „unovčiti“, značile povratak na geostrateške pozicije iz perioda prije Rusko-japanskog rata 1904. godine[17].

Japanski ministar vanjskih poslova, Šigenori Togo, instruirao je svog ambasadora u Moskvi, Naotakija Satoa, da posjeti Molotova i pokuša ispipati raspoloženje Sovjeta prema Japanu. Na sastanku održanom 29. svibnja 1945., Sato je našao Molotova izuzetno dobro i prijateljski raspoloženog. Komunistički ga je kolega uvjeravao kako je njegovoj zemlji dosta rata, te da se Sovjeti moraju hitno posvetiti domaćim problemima, insinuirajući mogućnost novih pregovora s Japanom. Bila je to proračunata igra. Staljin je morao otkazati Pakt o neutralnosti, ali pri tome pokušati ne isprovocirati Japance prije negoli sve pripreme za sovjetski vojni angažman budu gotove. S obzirom da je mandžurijska operacija početno bila planirana za drugu polovinu kolovoza, bilo je esencijalno do tada Japan zadržati u ratu i u tu su svrhu Sovjeti koristili svako raspoloživo sredstvo!

Šigenori Togo, japanski ministar vanjskih poslova
Šigenori Togo, japanski ministar vanjskih poslova

Dva dana kasnije, Togo je odlučio angažirati iskusnog diplomata Kokija Hirotu kao posebnog izaslanika sovjetskom ambasadoru u Tokiju, Jakovu Maliku. Ambasador Sato se takvom potezu oštro protivio smatrajući rat izgubljenim, a rusku vezu iluzijom. Unatoč tome, naređen mu je nastavak kontakata sa sovjetskim Ministarstvom vanjskih poslova u smislu mirovne medijacije, uz obećanje obilne nagrade za SSSR. Nakon nekoliko potraćenih tjedana tijekom kojih ga je Molotov uspješno i bezobrazno zavlačio, Sato je, 13. srpnja, u telegramu Togou napisao kako „…nema nikakve šanse da Sovjetski Savez prijeđe na našu stranu, ili nam pruži ikakvu podršku… Japan je poražen… Moramo se suočiti s tom činjenicom…“[18].

Bez obzira na Satovo protivljenje, Hirota i Malik su se prvi put susreli 3. lipnja, na kupalištu u Hakoneu gdje je sovjetski ambasador potražio zaklonište od američkih zračnih napada. Bio je to tek prvi susret, pun Japančevog laskanja „mladom diplomatu“ i Sovjetskom Savezu. Idućeg se dana Hirota odlučio pozvati u goste Maliku. Dvadesetak su minuta razgovarali potpuno besplodno o potrebi mira u Aziji. Ni jedan nije želio otkriti svoje pravo stajalište i namjeru, no obojica su pokušavali navesti suparnika da upravo to učini. Napokon je Malik prekinuo šaradu, primijetivši kako posljednjih godina Japan baš i nije bio zemlja čije bi politike i na njima temeljena djelovanja ikome ulijevale povjerenje u mirotvorstvo, te zatražio konkretne mjere kojima Hirota namjerava popraviti odnose dviju zemalja. Ovaj mu ih, naravno, nije mogao iznijeti, jer ih nije niti imao!

Malik je ispravno zaključio da Japan namjerava završiti rat, te kako će pokušati iskoristiti SSSR kao medijatora. Preporučio je Molotovu maksimalno iskorištavanje situacije kako bi se izvukli što krupniji dobici bez potrebe prolijevanja krvi, ali Molotov i njegov šef Staljin imali su sasvim drukčije planove. Malik je 15. lipnja dobio instrukcije za daljnje postupanje s Hirotom – sovjetski veleposlanik se trebao suzdržati od iniciranja razgovora, no prihvatiti ih na Hirotin zahtjev, te ga, u slučaju da se ovaj opet zadrži na generalnim opservacijama, izvijestiti kako će sadržaj razgovora proslijediti Moskvi prvom mogućom prigodom, ali putem diplomatskog kurira, što je bio najsporiji mogući komunikacijski protokol. Iz danih se instrukcija može iščitati da je dvojac Staljin-Molotov odlučio iskoristiti ove razgovore kao jedan od alata za produženje rata.

Serija od četiri besplodna razgovora Hirota-Malik, kao i Satovi višetjedni pokušaji u Moskvi, potratili su Japancima više od mjesec dana tijekom kojih su bili fokusirani na moskovsko rješenje problema i propustili stupiti u direktnu vezu sa Saveznicima preko Berna, Basela, Vatikana, Stockholma, ili neke druge neutralne lokacije, dok je za takvo što još postojala šansa. Šansa, koja je nakon objave Potsdamske deklaracije sasvim nestala. Staljin je, naprotiv, izvrsno koristio svaki raspoloživi trenutak.

STALJINOVE ŽELJE I MOGUĆNOSTI

Potkraj europskog rata, u veljači ’45., Velika trojka (J. Staljin, F. D. Roosevelt i W. Churchill) je u krimskom ljetovalištu Jalti održala sastanak na kojem je iskrojila novu svjetsku geopolitičku scenu, te raspravila kojim će kursom nastaviti rat protiv Japana. U tom smislu, Staljinu je najvažnija bila pozivnica za priključenje dalekoistočnom sukobu. SSSR je, prema obećanju njegova vođe, imao zaratiti s Japanom najviše tri mjeseca po kapitulaciji Njemačke. Staljin, naravno, nije djelovao iz dobre volje, već iz tvrdog sovjetskog interesa, jer su njegovoj zemlji za taj rat dana obećanja velikih i značajnih dobitaka:

1.) očuvanje statusa quo u vanjskoj Mongoliji;

2.) obnavljanje negdašnjih ruskih prava, izgubljenih ratom protiv Japana 1904.:

  • južni dio Sahalina s okolnim otocima bit će vraćen SSSR;
  • trgovačka luka Dairen će biti internacionalizirana uz očuvanje prvenstvenog sovjetskog interesa;
  • Port Arthur će biti iznajmljen SSSR;
  • istočnokineska i južnomandžurijska željeznica bit će pod zajedničkom upravom sovjetsko-kineske kompanije uz očuvanje sovjetskog prvenstva i uz opstojnost kineskog suvereniteta u Mandžuriji;

3.) Kurilski otoci bit će predani SSSR.

U ovim zahtjevima dolazi do izražaja Staljinova diplomatska lukavost, i to u razdvajanju teritorijalnog potraživanja iz točaka 2. i 3., te u relaciji prve stavke, 2. točke, u kojoj se u odnosu na južni dio Sahalina koristi termin „bit će vraćen“, i 3. točke o Kurilima, ili teritoriju koji će „biti predan“ Sovjetskom Savezu. Problematika južnog Sahalina je time predstavljena obnovom nekadašnjih ruskih prava (1904.) i odvojena od problematike Kurila, koji će biti predani SSSR bez obzira na povijesno pravo. Time se Staljin zaštitio od odredba Deklaracije iz Kaira[19], odnosno implicitno rastegnuo njezino važenje u slučaju Japana i SSSR do 1904. godine. Razdvajanje i savezničko nehajno prihvaćanje ovih točaka ga je, također, zaštitilo od odredba Atlantske povelje[20], čiji je potpisnik bio i SSSR.

Komunistički vojskovođa je polučio veliki pregovarački uspjeh, no ovaj je bio uvjetovan – zahtijevao se Čang Kaj-šekov pristanak. Predsjednik Roosevelt se obavezao obavijestiti ga o dogovoru iz Jalte i nagovoriti na suradnju. Računajući da će pregovori s Kinezima biti teški, ali uspješni, Staljin se posvetio planiranju vojne operacije kojom je trebao na terenu osigurati sve „papirnate“ dobitke. Problem sovjetskog vodstva je u tom trenutku bio trostruki: trebalo je uspješno zaključiti pregovore s Kinom; istovremeno pripremiti ratnu operaciju gigantskih razmjera bez alarmiranja Japanaca; a sve to postići dovoljno brzo da se preduhitri njihova kapitulacija.

Staljin i FDR u Jalti
Staljin i FDR u Jalti

Staljin je naumio pregovore s Kinezima završiti prije konferencije u Potsdamu, tijekom koje je računao na službeni poziv pridruživanju ratu protiv Japana, te je želio imati ispunjen uvjet za punovažnost jaltskog dogovora. Pregovori s kineskim predstavnikom Sung Cu-venom (T. V. Soong) započeli su 2. srpnja i odmah zapeli! Sung se pokazao kao tvrd i vješt zaštitnik kineskih interesa, pa je deset dana kasnije Koba[21] prekinuo pregovore, kako bi ih nastavili nakon konferencije u Potsdamu.

Sino-sovjetski pregovori nastavljeni su u svjetlu nevjerojatnog uspjeha Crvene armije u Mandžuriji, koji je natjerao Sunga, pod Čangovim pritiskom, na brzu nagodbu: pristao je na sovjetske zahtjeve u vezi mandžurijske željeznice i neovisnosti Koreje; odlučno odbio dopustiti sovjetske vojne baze u Mandžuriji, ali se složio platiti troškove Crvene armije za vrijeme njezinog boravka na kineskom tlu. Staljin je Kinezima pružio manje ustupke oko Dairena i željeznica; te podržao Čang Kaj-šekove nacionaliste kao jedine legalne i legitimne kineske vlasti, odričući se Maovih komunista u korist sigurnosti Sovjetskog Saveza.

BILJEŠKE

[1] Japanci su se suzdržavali od potpunog preuzimanja Indokine pod vichyjevskom upravom iz više razloga, od kojih se glavni odnosio na administrativne okupacijske probleme poznate im iz Malaje i s Jave, prouzročenim nepripremljenošću Armije kojoj je nedostajalo kvalitetnih birokrata i prevoditelja za obavljanje tako složenog zadatka kao što je okupacijska uprava, dodatno kompliciranog jezičnom barijerom između osvajača i osvojenih. Smatrali su kako će uz francusku kolonijalnu, dobro uigranu i treniranu upravu moći bolje eksploatirati vijetnamske primarne sirovine. Na potpunu okupaciju su se odlučili tek 9. ožujka 1945., zbog (a) sumnjičavosti naspram vichyjevske vlade – tada već dugo u Njemačkoj i (b) zbog rapidnog savezničkog napredovanja u Burmi i na Filipinima.

Vidi:  Office of Strategic Services – Research and Analysis Branch, Japanese seizure of French Indochina, Current Intelligence Study No. 4 / March 1945.

[2] U Suzukijevoj vladi članovi Vijeća bili su, osim premijera, admirala Suzukija: ministar vanjskih poslova, Šigenori Togo; ministar Kopnene vojske, general Korečika Anami; ministar Ratne mornarice, admiral Micumasa Jonai; šef Generalštaba, general Jošidžiro Umezu; šef Admiraliteta, admiral Koširo Oikava.

Vidi: Frank, Richard B., Downfall: The End of the Imperial Japanese Empire, New York, 1999., str. 87.

[3] Bitka u zaljevu Leyte u listopadu 1944. (vidi: http://www.microworks.net/pacific/battles/leyte_gulf.htm, pristupio 22. listopada 2016.) i Bitka u Filipinskom moru u lipnju 1945. (vidi: http://www.secondworldwarhistory.com/great-marianas-turkey-shoot.asp, pristupio 22. listopada 2016.), značile su totalni poraz japanske Ratne mornarice.

[4] Vidi: https://www.britannica.com/topic/MAGIC-code-deciphering-process (pristupio 8. ožujka 2016.)

[5] Wiley, Edward, The Uncertain Summer of 1945, Cryptologic Quarterly 12/2011., str. 90 (preveo Dinko Odak, dalje D. O.)

[6] Vidi: Pfeiffer, David A., Sage Prophet or Loose Cannon?,

http://www.archives.gov/publications/prologue/2008/summer/zacharias.html Prologue Magazine, Summer 2008, Vol. 40, No. 2 (pristupio 14. svibnja 2016.);

Rear Admiral Zacharias, Ellis M. USN (Ret.), How We Bungled the Japanese Surrender, Look Magazine, June 6, 1950;

Warfare History Network, A Gamble for Peace: Ellis Zacharias & the South Pacific http://warfarehistorynetwork.com/daily/wwii/a-gamble-for-peace-ellis-zacharias-the-south-pacific/ (pristupio 3. travnja 2016.)

[7] Vidi: http://www.ndl.go.jp/constitution/e/etc/c02.html (pristupio 27. rujna 2016.);

https://www.britannica.com/topic/Meiji-Constitution (pristupio 27. rujna 2016.)

[8] Vidi: Brownlee, John S., Four Stages Of The Japanese Kokutai [National Essence],

http://www.adilegian.com/PDF/brownlee.pdf (pristupio 27. rujna 2016.)

[9] Masao Marujama, citiran u Tsuyoshi Hasegawa, Racing the enemy: Stalin, Truman and the Surrender of Japan, Harvard, 2006., str. 4

[10] Jingoizam je uvjerenje da je vlastita zemlja uvijek u pravu, a pojedinci koji zagovaraju jingoistički stav često podržavaju ekstremni šovinizam i agresivno ponašanje prema drugim zemljama.

Vidi: http://www.merriam-webster.com/dictionary/jingoism (pristupio 24. rujna 2016.)

[11] What was OSS?, https://www.cia.gov/library/publications/intelligence-history/oss/art03.htm (pristupio 3. listopada 2016)

[12] Jedan od tvoraca CIA, prvi zamjenik ravnatelja i drugi ravnatelj.

Vidi: https://www.britannica.com/biography/Allen-W-Dulles (pristupio 9. rujna 2016.)

[13] Kacuo Okazaki, vršitelj dužnosti glasnogovornika japanskog Odbora za informiranje, kategorički je porekao priču AP. Ukoliko je priča AP [bila] pogrešna, izvor je vrlo vjerojatno bio Virgilio Scattolini, izvor američkog OSS obdaren bujnom maštom. Prema priči Washington Posta od 3. kolovoza 1980., Scattolinijev nadglednik bio je poručnik OSS James Jesus Angleton, više puta zavaran Talijanovim živopisnim izmišljotinama.

Vidi: Wiley, Edward, The Uncertain Summer of 1945, Cryptologic Quarterly 12/2011., str. 122

[14] Vidi: http://avalon.law.yale.edu/wwii/s1.asp (pristupio 27. studenog 2015.)

[15] Prema odredbama Sovjetsko-japanskog pakta o neutralnosti, ukoliko niti jedna od strana ne podnese zahtjev za njegovim raskidanjem najkasnije godinu dana prije isteka, ovaj će se automatski produljiti na daljnjih pet godina.
Vidi: http://avalon.law.yale.edu/wwii/s1.asp (pristupio 27. studenog 2015.)

[16] „U travnju (1945.) je potpukovnik Isamu Asai, voni ataše pri japanskoj ambasadi u Moskvi, poduzeo putovanje trans-sibirskom željeznicom. Primijetivši da Crvena armija odašilje dnevno 12-13 vlakova na istok, Asai je 27. travnja poslao telegram zamjeniku šefa Generalštaba Toraširu Kavabeu, upozoravajući ga da će Sovjetima trebati samo dva mjeseca da na Daleki istok pošalju 20 divizija. Asai je zaključio kako sovjetski rat s Japanom treba smatrati neizbježnim.“

Hasegawa, Tsuyoshi, Racing the enemy: Stalin, Truman and the Surrender of Japan, Harvard, 2006., str. 58 (preveo D. O.);

„Rano u svibnju 1945., obavještajni časnik Kvantunške armije upozorio je japanske diplomate na prijetnju koju Sovjeti predstavljaju Mandžuriji: „Teško je reći provodi li se trenutni transport postrojba na istok zbog (a) stavljanja Japana pod pritisak, (b) pokretanja ofenzive na Japan i Mandžukuo… Pretpostavljajući da planiraju napad na Mandžukuo, vjerojatno će pokušati postići brzu pobjedu, koristeći višestruko nadmoćne snage… …ali proći će najmanje tri mjeseca dok ne prebace potrebne ljude s naoružanjem u istočni Sibir.“ “

Wiley, Edward, The Uncertain Summer of 1945, Cryptologic Quarterly 12/2011., str. 100 (preveo D. O.)

[17] Vidi: http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=53765 (pristupio 7. listopada 2016.)

[18] Wiley, Edward, The Uncertain Summer of 1945, Cryptologic Quarterly 12/2011., str. 99 (preveo D. O.)

[19] U Kairu su SAD, Kina i Velika Britanija izjavile kako se samo bore protiv japanske agresije, bez želja za vlastiti probitak i/ili teritorijalnu ekspanziju, te kako će Japan kazniti oduzimanjem svih područja stečenih sudjelovanjem u I. svjetskom ratu i svih područja vojno otetih Kini i ostalim zemljama i stvoriti slobodnu i nezavisnu Koreju.

Vidi Deklaraciju iz Kaira: http://avalon.law.yale.edu/wwii/cairo.asp (pristupio 23. ožujka 2016.)

[20] Kao trajne vrijednosti savezničke pobjede relevantne za kurilski slučaj, Atlantska povelja je navela: zabranu teritorijalnog uvećanja; zabranu teritorijalnih promjena koje bi išle protiv želja naroda; pravo na samoodređenje; smanjenje trgovinskih ograničenja itd.

Vidi Atlantsku povelju: http://avalon.law.yale.edu/wwii/atlantic.asp (pristupio 23. ožujka 2016.)

[21] Bivše Džugašvilijevo konspirativno ime koje su koristili stari drugovi. (op. a.)

(Popis korištene literature bit će objavljen u posljednjem nastavku feljtona.)

Dinko Odak
Diplomirao sam politologiju na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, smjerove: javne politike; međunarodni odnosi. Radio sam kao radio-voditelj i urednik, DJ, pomotor, državni službenik i u sektoru usluga zaštite okoliša. Povijest, pogotovo vojna, mi je hobi posljednjih četvrt stoljeća, a bavim se i analizom (i sintezom) stvarnih, a ne medijskih, međunarodnih odnosa i/ili događaja. Nepopravljivi sam antropopesimist i kolapsist.