Vladko Maček – tri razgovora (s knezom Pavlom, Miroslavom Krležom i Alojzijem Stepincem), Zvonimir Berković, EPH Liber, Zagreb, 2009.

Knjiga autora, Zvonimira Berkovića, Vladko Maček – tri razgovora predstavlja svojevrsnu historiografsko-književnu sintezu. Naslov knjige već u samom početku otkriva čitateljskoj publici da se radi o djelu napisanom u formi dijaloga između glavnog lika, Vladka Mačeka, i ostalih sugovornika. Međutim, ovakav poseban pristup pisanju historiografske knjige ne čudi ako znamo da je njen autor Zvonimir Berković. Kao izvor pisanja autor koristi Memoare Vladka Mačeka koji sami po sebi nisu imali jednu notu slobodne interpretacije, koju je tek naknadno dodao Berković. Autor knjige Zvonimir Berković javlja se u ulozi Mozarta naspram Allegrijeve Miserere, a u kontekstu Mačekovih Memoara. Takav Berkovićev pristup ne čudi, jer je i sam bio književnik, filmski scenarist i redatelj, koji je od Mačekovih Memoara napravio jednu dramu dočaravajući nam sudbonosne dileme četvero sudionika u tim razgovorima. Radnja ovog djela obuhvaća razdoblje od 27. ožujka 1941. godine (tog dana u Beogradu se desio puč u kojem se regent Petar Karađorđević uz pomoć Velike Britanije i Dušana Simovića proglasio za kralja) do 12. travnja 1945. godine.

Interesantan je razlog zašto Berković kao glavnog lika svog djela uzima upravo Vladka Mačeka. Kao svestrana ličnost, a samim tim i osoba širokih vidika, autor je smatrao da svakoj osobi treba pružiti priliku i predstaviti ga publici, bez obzira tko on bio. Štoviše, Berković je Mačeka uzeo u razmatranje kao veliku ličnost koja je obilježila dobar dio hrvatske povijesti. Upravo se u djelu osjeti jedna posebna nit sažaljevanja koju autor sam pridodaje, smatrajući da je Maček bespotrebno marginaliziran nakon završetka Drugog svjetskog rata. Inače, Maček je nakon uspostave komunističke vlasti pobjegao u Francusku, a zatim u SAD. Nakon okončanja istog režima i uspostave tuđmanovske Hrvatske, već tada pokojni Maček, i dalje je smatran za personu non gratu u hrvatskoj povijesti. Primjera radi tadašnji predsjednik Franjo Tuđman čak mu nije došao na ispraćaj, nakon što su njegovi posmrtni ostatci prenešeni iz SAD-a na Mirogoj.

Mačekova suradnja sa Dragišom Cvetkovićem (čitaj Srbima) ni nakon punih 58 godina nije bila zaboravljena u Banskim dvorima, dok je poput prašine iz glava svih Hrvata nestala činjenica da se HSS (kasnije HRSS) na čelu sa Stjepanom Radićem, a kasnije Mačekom borila protiv Pašićevih radikala i centralizacije. Međutim, kako se može primjetiti u dijalogu Mačeka sa svim likovima u djelu, sudbina kao da se poigrala sa ovim državnikom. U cilju očuvanja mira Maček je prihvatio vlast Ustaša i Ante Pavelića bez mnogo pogovora, da bi kasnije jedan period rata proveo u logoru Jasenovac  i kao kućni zatvorenik u stanu Maksa Luburića. Predhodno napisana tri odjeljka predstavljaju sintezu prikaza predgovora knjige –  Kronologija jednog hrvatskog života ( 7 – 18 str.) i curriculum vitae Vladka Mačeka.

Prvi odlomak knjige pod nazivom Miserere ( 19 – 54 str.) predstavlja dio Mačekovih memoara nastalih u razgovoru sa knezom Pavlom. Radnja počinje 27. ožujka 1941. godine dolaskom regenta na zagrebački kolodvor. Razgovor se vodi  pred Banskim dvorima i u crkvi koja je imala posebno ozračje iscrtana freskama Joze Kljakovića. Maček i knez Pavle pričaju poput dva stara dobra druga, u vrijeme kada se u Jugoslaviji odvija vojni puč i Jugoslavija odbacuje Hitlera kao ratnog saveznika. Maček prima kneza Pavla u Banske dvore kao velikog i uvaženog gosta, jer  mu je ovaj omogućio da osnuje Banovinu Hrvatsku. Međutim knez ne samo da se osjeća neugodno u Zagrebu, nego i sam sebe proziva kroatofobom zbog nelagode koju u njemu izazivaju dva grba na crkvi sv. Marka (jedan od grbova ukrašen je šahovnicom). Takav stav i unutrašnja tjeskoba kneza Pavla za vrijeme boravka u Zagrebu ni najmanje ne čudi, jer kroz gotovo cijelo prvo poglavlje njegove se misli u konačnici svode na jedno. U toj faraonskoj dinastiji Karađorđevića, knez Pavle je prvi uvidio da Jugoslavija ne treba biti krug, ili kružnica sa jednim centrom, nego elipsa sa dva središta. Takva misao se svodi na jednu konstantu svih slavenskih naroda, a to je sagledavanje vlastite nacije kroz prizmu rivalske nacionalne ideologije, odnosno hipotetički govoreći mi postojimo zbog njih, oni postoje zbog nas. Berković ovom razgovoru kneza Pavla i Vladka Mačeka daje jednu dramsku, ali opet smirujuću notu, gdje dvojica državnika razgovaraju u spokojnom miru crkve raspravljajući o freskama, dok se u državi dešava puč. Knez Pavle ni ne sluti da su to njegovi posljednji trenutci u Jugoslaviji te da zauvijek nestaje sa političke pozornice. S druge strane, za Mačeka je ovo prva stepenica k političkom paklu koji će uslijediti.

U drugom poglavlju knjige koji nosi naziv Scherzo Krleziano (55 – 88 str.) autor nam predstavlja dio iz memoara u kojim Maček vodi razgovor sa piscem Miroslavom Krležom. Radnja započinje u prostorijama HSS-e na dan 3. travnja 1941. godine, dakle nakon rušenja Vlade Cvetković – Maček. Maček u početku vodi razgovor sa Malletkeom predstavnikom von Ribbentropa i odbijajući njegovu ponudu da se odvoji od Beograda, kreće na putovanje vlakom gdje upoznaje sugovornika. Ovog puta, Maček nailazi na ličnost koja je sasvim sigurno obilježila jedan značajan period hrvatke i jugoslovenske povijesti – Miroslava Krležu. Bez sumnje najkontroverznija ličnost spomenuta u ovom djelu. Međutim, treba napomenuti da je razgovor između sugovornika dobrim djelom dorađen Berkovićevom maštom. Autor nastoji cijelo vrijeme govoriti kroz Krležu ostvarujući tako vlastiti dijalog sa Mačekom, ali u tuđem tijelu. Dijalog sa Krležom polako, ali sigurno nagovještava da se Maček od aktivnog sudionika pretvara u promatrača hrvatske i jugoslavenske povijesti. Da je razgovor između Krleže i Mačeka poseban u odnosu na ostalu dvojicu likova iz djela, potvrđuje i njegova politička orijentacija. Krleža je inače više naginjao lijevo za razliku od Stepinca i kneza Pavla, mada sa velikim oprezom.

Treća i najkontraverznija ličnost koja se našla kao sugovornik Vladka Mačeka je nadbiskup Alojzije Stepinac. Dijalog dvojice budućih komunističkih osuđenika opisan je u poglavlju pod nazivom Ispovijed ( 89 – 128 str.) i sa pravom nosi taj naziv. Radnja se odvija 2. svibnja 1945. godine kada je već bilo jasno da totalitarni režim odumiru u Europi kao i njihove vođe, a za Mačeka i Stepinca najbitniji Ante Pavelić. Upravo će Pavelić predstavljati poveznicu između Mačeka i Stepinca, iako se njih trojica nikada zajedno nisu susreli, međutim podržavali su isti režim. Tako se najžustrija rasprava njih dvojice vodi u kontekstu Stepinčevog podržavanja ustaškog režima i svih zločina koje su ovi počinili. Same nadbiskupove riječi da njega može svatko prevariti tko vjeruje u Boga i Crkvu katoličku upućuje na spokojnost i jednog i drugog govornika naspram dolazećeg režima. Obojici je bilo jasno da se bliži njihov politički i vjerski kraj, te da imaju jednog zajedničkog neprijatelja, komunizam i Tita. Oni, zapravo, cijelo vrijeme izbjegavaju međusobnu ispovijed, tj. polaganje računa pred zamišljenom moralnom ili religijskom instancom. Štoviše, Maček naslućuje sudbinu nadbiskupa Stepinca riječima:”…. u tom slučaju bili biste tragični junak, a ako vas Tito likvidira-postat ćete svetac.” Da li su ove riječi, samoinicijativno dodane od strane Berkovića ili je Maček zaista to izustio, ostaje nepoznato. Međutim, jedno je sigurno Stepinac će u Jugoslaviji postati simbol mučeništva za katolike (čitaj Hrvate), a Vatikan će ga proglasiti svecem.

Knjiga Zvonimira Berkovića Vladko Maček – Tri razgovora sasvim sigurno predstavlja jedno historijsko remek djelo, gdje je autor istrgnuo znamenite ličnosti iz zaborava i za trenutak stavio pred čitateljsku publiku. Nema sumnje, da je samo Berković mogao od jednih šturih spisa napraviti ovakvo djelo koje pored povijesnog značaja nosi sa sobom i književni značaj, a Mačeka izvući iz hrvatske anamneze. Knjiga na jedan jednostavan način prikazuje četiri ličnosti i njihovu sposobnost prilagođavanja postojećim i nadolazećim sistemima. Na kraju čitateljska publika je dobila pravu sliku društvenog stanja u vremenskog perioda od 1941. – 1945. godine. Slučajno ili ne, Berković je ukazao da ni jedan pojedinac ne može pobjeći od nadolazećih društvenih promjena bio on predstavnik vlasti, svećenstva ili književnosti. Nema sumnje da bi veći broj ovakvih djela skinuo s povijesti epitet dosadne nauke o datumima i događajima, te da nam je u okviru ove nauke potreban veći broj Berkovića.