Brojne su ljubavi, a vrlo snažna je ona prema domovini. Brojni su oni koji, unatoč golemoj ljubavi koju za nju osjećaju, ne mogu, iz raznih razloga, bezbrižno dane provoditi u svojoj domovini. Tema ovog članka upravo su životi i djela dvaju pisaca koje je, iako su živjeli u različiti vrijeme, zatekla ista sudbina. Oba su pisca, unatoč ljubavi i poštovanju, živjeli izvan svoje domovine. Ono što je mene potaknulo da malo istražim spomenute pisce, njihove živote i djela, jest činjenica kako su se protiv neprijatelja zvanih Bol, Tuga, Čežnja, Razočaranje i Gubitak borili na jedan vrlo jedinstven način, pomoću jedinstvenog oružja – stihovima.
Ovu temu uzela sam kako bih prikazala kako se osjećaji prema domovini, u trenutku kada smo daleko od nje, često izražavaju stihovima. Petar Preradović i Šimun Šito Ćorić nisu živjeli na rodnom tlu, te su jedino kroz svoje pjesme mogli osjetiti miris doma i čuti poznati, hrvatski jezik. Pisci su o domovini pisali puni čežnje, ali istovremeno i ponosa koji su osjetili kada bi spomenuli njezino ime. U lirskim pjesmama prikazuju vlastitu ispovjest, ali i tragediju jedne zemlje, jednog naroda. Prikazuju vlastite osjećaje dok život provode u tuđini, a njihova zemlja sve više gubi svoj identitet, sve više propada. Međutim, ljudi kao što su Petar Preradović i Šimun Šito Čorić zaista je mnogo, a dok je njih, živjet će i hrvatske planine, more, kamen, narod i država.
Ovim člankom želim ukazati na sličnosti između života Petra Preradovića i Šimuna Šita Ćorića te kako su političke prilike u kojima su se našli utjecali na način njihova pisanja i teme njihovih lirskih pjesama. Petar Preradović rođen je 19. ožujka 1818. godine u Grabrovici. Pučku školu pohađao je u Grubišnom Polju i Durđevcu, te je 1831. primljen na Vojnu akademiju u Beč. Tijekom svoje vojne karijere koja je trajala tridesetak godina, Petar Preradović živio je pretežno u Italiji. Umro je 18. kolovoza 1872. godine u Fahrafeldu. Pokopan je u Beču, a posmrtni ostatci preneseni su mu u domovinu 1879. godine.[1]
Na vojnoj akademiji u Beču odgajan je u njemačkom duhu, te je svoje lirske početke zabilježio upravo na njemačkom jeziku. Međutim, kada se nakon školovanja vratio u domovinu, kako bi se prije odlaska u Italiju pozdravio s majkom i sestrom, shvatio je kako se dio njega negdje u Njemačkoj izgubio; gotovo da je zaboravio svoj hrvatski jezik, te se jedva sporazumijevao s majkom i sestrom. U početku ga to i nije previše smetalo, kao razlog navodio je odgoj u Njemačkoj; međutim, 1840. godine susreo je Ivana Kukuljevića Sakcinskog koji ga je potaknuo na stvaranje na narodnom jeziku, isto kao i Špiro Dimitrović kojeg je upoznao nekoliko godina kasnije. Tih godina u Zadru je upoznao i Antu Kuzmanića koji je tada pripremao “Zoru dalmatinsku“, te je za prvi list časopisa napisao pjesmu na hrvatskom jeziku “Zora puca, bit će dana“. Upravo ta pjesma bila je prekretnica u njegovu stvaralaštvu, te ga je zbog pozitivnih reakcija koje su uslijedile nakon njezina objavljivanja, privukla na intenzivnije bavljenje hrvatskim jezikom. Za života objavio je dvije zbirke pjesama: “Prvenci“ (Zadar, 1846.) i “ Nove pjesme “ (Zagreb, 1851.). Nakon Preradovićeve smrti izlaze još brojne pjesme sakupljene u nekoliko zbirki. Hrvatski pjesnički početak Petra Preradovića veže se, kako sam već napomenula, uz 1844. godinu kada u prvom broju “Zore dalmatinske“ objavljuje pjesmu “Zora puca, bit će dana“; pjesmu koja ga je smjestila na sam vrh pjesničke ljestvice preporodnog doba. Iako se pojavljuje već u zreloj dobi hrvatskog narodnog preporoda, u doba kada su na hrvatsku scenu već izašli Mihanović, Gaj, Vraz, Demeter, Nemčić i drugi hrvatski preporoditelji, Petar Preradović imao je vrlo važnu ulogu u to, možemo slobodno reći, odlučujuće vrijeme. Upravo on je bio poveznica dotadašnje hrvatske pjesničke baštine s nadolazećim naraštajima hrvatskih pjesnika. [2]
“Putnik “ je jedna od prvih Preradovićevih domoljubnih pjesama (prije nje nastale su samo dvije – Zora puca bit će dana i Dvije ptice[3]). Na prvi pogled pjesma predstavlja običnog putnika koji je u noći ostao bez toplog kreveta, te se sjetio svoje majke, njezinog toplog krila i savjeta. Tako on izgubljen i promrzao pokuca na jedna vrata, te zamoli staricu da mu pruži topao krevet kako bi u njemu proveo noć. Međutim, starica ga ne primi jer u kući već ima šestero djece. On tužan zaplače, te se okrene prema onoj strani gdje mu je domovina i krene u tom smjeru. Ako se pjesma prouči malo bolje shvatit ćemo da je putnik u pjesmi zapravo sam Petar Preradović koji je dugo živio u tuđini i zaboravio je što znači imati domovinu, voljeti ju, a i boriti se za nju ako treba. Bilo je potrebno da putnik ( pjesnik ) zaluta, da mu ponestane topline, pa da shvati kako mu se ništa od toga ne bi dogodilo da je u svojoj domovini. Ovaj putnik predstavlja sve one izgubljene duše koji su u svojoj želji da odu što dalje, otišle predaleko i tek tamo shvatile što rodna gruda znači, te koliko topline i sigurnosti pruža, a da pritom, baš kao i majka, ništa ne traži za uzvrat. Starica u pjesmi predstavlja drugu, tuđu zemlju koja će se prvo pobrinuti za svoju djecu i neće dozvoliti da im netko ugrozi san i sigurnost. Izgubljeni sin vraća se svojoj majci, svojoj domovini, koju moli da ga primi natrag.
Šimun Šito Ćorić rođen je 1. siječnja 1949. godine u Paoči kraj Međugorja. Osnovnu školu pohađao je u Gradnićima i Čitluku, a klasičnu gimnaziju u Splitu i Dubrovniku. Filozofiju je studirao u Sarajevu, teologiju diplomirao u Luzernu, psihologiju magistrirao u New Yorku i doktorirao na Sveučilištu u Zagrebu.[4] U inozemstvu živi od 1972. godine, gdje je nakon Hrvatskog proljeća 1971. otišao zbog neslaganja s tadašnjim političkim stanjem u državi. Ćorićeva poezija nalazi se na samom vrhu hrvatske emigrantske književnosti. Građena je na slici siromašnog hercegovačkog djetinjstva i gorčine izgnanstva. Neka od brojnih djela koja su do sada objavljena su: “Iseljeničke kiše“ (New York, 1981.), “Mladenačke godine“ (Mostar, 1984.) i “60 emigrantskih pisaca“ (Zagreb, 1995.). [5]
Šimun Šito Ćorić napisao je domoljubnu pjesmu koju je nazvao “Pjesma vrh pjesama“. Naslov ove pjesme govori nam zapravo o temi; govori o pjesnikovoj ljubavi prema domovini, ona je pjesniku (po)vrh svega. Iz pjesme vidimo Ćorićeve osjećaje prema domovini; on piše da kada sve u domovini propadne, kada vinogradi slabo rode i “uvenu sve ruže“ ona je njemu sve – u tim stihovima možemo uočiti domoljublje. Ćorić također naglašava kako voli svoju domovinu kada je slobodna i sretna, ali najbitnije je da je još više voli u teškim i naizgled bezizlaznim trenucima, a njih je kroz povijest bilo zaista mnogo. Nadalje piše da je domovina njemu sve i kada mu odnese drage ljude; pa čak i u trenutku kada ne shvati njegovu ljubav i okrene mu leđa. Meni osobno najljepši stihovi su na kraju, kada pjesnik kaže da i kada svi osude njegovu rodnu grudu i kažu joj da je umrla i da je zaboravljena, ona je i tada njemu sve. U pjesmi se pojavljuje i pripjev (“…. sve, meni si sve!“) kojim Šimun Šito Ćorić daje snažniji ritam pjesmi, kao i neku vrstu prisege i zakletve domovini na beskonačnu ljubav i vjernost.
Pjesme “Putnik“ i “Pjesma vrh pjesama“ ostavile su dojam na mene svojom snagom i ljepotom. Kroz njih sam osjetila ljubav i poštovanje koju su pisci osjećali prema vlastitoj domovini, stoga sam odlučila prikazati kako su se oba pisca na isti način nosili s istom situacijom, samo u drugom razdoblju.
Dojmila me se sva ta ljubav, odanost i poštovanje prema domovini u kojoj čak niti ne žive. Ali tada sam shvatila…. Upravo to i jest razlog snažnih osjećaja prema rodnom kraju. Uskraćenost ljepota hrvatskih krajeva, nemogućnost udisanja hrvatskog zraka na hrvatskom tlu. Upravo ta čežnja i želja za domovinom su zaista snažni u obje pjesme. Ako malo detaljnije proučimo ove pisce, a i njihove pjesme, uočit ćemo velike sličnosti. Oba pisca zbog političkih razloga odlaze iz domovine i predstavljaju jednu čitavu generaciju ljudi koji su na povijesna zbivanja reagirali na isti način, samo u drugo vrijeme. Također se obraćaju običnom čovjeku; čovjeku koji se našao u istoj situaciji kao i oni, te ga ohrabruju. Oni ne bježe iz situacije u kojoj su se našli, nego kroz vlastite emocije, nostalgiju i vjeru u bolje dane šire optimizam. Petra Preradovića i Šimuna Šita Ćorića vežu također teme i motivi njihove poezije. Često pisanje o domovini koja propada, motivi tuge, sjete i otuđenja poveznica su između ova dva pisca. Obje pjesme (“Putnik“ i “Pjesma vrh pjesama“ ) možemo reći da imaju sretan završetak. U Preradovićevoj pjesmi putnik se vraća domovini gdje će, možemo zaključiti, zauvijek i ostati. Na kraju pjesme Šimuna Šita Ćorića pjesnik govori kako nikada njegova domovina neće biti zaboravljena, a možemo zaključiti kako će živjeti u njemu, te kroz njega i njegove potomke. Još jedna sličnost ovih dviju pjesama je što se oba pjesnika obraćaju svojoj domovini. Petar Preradović na kraju pita domovinu hoće li primiti opet svoje dijete koje će dovijeka ostati tu, hoće li mu dati grobno mjesto na svome polju i svojim cvijećem kititi grob. Obraća se domovini kao živom biću koje može ispuniti njegove želje. Šimun Šito Ćorć također se obraća zemlji, u svakom svom stihu; npr. kada na kraju kaže: “I ako ti reknu da nisi nigdje….“[6]. To obraćanje domovini kao ljudskom biću, njezino uspoređivanje s majčinim toplim krilom i rukama koje te griju u hladnoj zimskoj noći, daju nam osjećaj prisnosti između pjesnika i domovine. Spomenutim je obraćanjem naglašena ljubav i odanost domovini.
Iako je sličnosti između ova dva pisca zaista mnogo, naravno da postoje i određene razlike. Prva razlika je u načinu na koji su pisci otišli iz svoje domovine. Petar Preradović otišao je po dužnosti (dobio je vojnu naredbu), dok je Šimun Šito Ćorić otišao svojevoljno jer nije želio biti dijelom hrvatske države koja je postojala nakon Hrvatskog proljeća 1971. godine. Mislim kako se to na neki način očituje i u njihovim pjesmama. Pjesma “Putnik“ zapravo predstavlja Preradovičev život; govori o putniku koji je otišao iz domovine, ali nakon nekog vremena se vraća, isto kao i sam pjesnik. Slobodno možemo zaključiti kako je Preradovićeva pjesma autobiografska. S druge strane, razlozi oslaska Šimun Šite Ćorića također se osjete u pjesmi. “ Pjesma vrh pjesama “, po mome mišljenju, više ima političkih činjenica koje pjesnik ne spominje izravno. Govori o znoju, mrtvima, osudama, padovima i svemu onome što je u to vrijeme zadesilo hrvatsku zemlju. Iako pjesme imaju istu temu, a to je domovina i ljubav koju oba pjesnika osjećaju prema njoj, svaka pjesma odraz je unutrašnjeg stanja pjesnika, te prilika u kojima su se njegova zemlja i narod našli u tome trenutku.
Možemo reći kako je tvrdnja da se povijest ponavlja točna. U 19.st. hrvatski narod borio se putem preporodnih ideja za samostalnost hrvatske države. Borili su se za hrvatski narodni jezik koji je morao nadvladati njemački i mađarski. Tijekom hrvatskog narodnog preporoda Hrvati su nastojali uzdići hrvatski jezik i narod, te ostvariti neovisnost od svih onih koji su imali težnje za onim što je naše, hrvatsko – teritorij. U jednom takvom svijetu na pozornicu hrvatske književnosti izašao je i Petar Preradović. Hrvatski pjesnik koji je djelima na hrvatskom jeziku pokušao privući hrvatski narod, te ga potaknuti na djelovanje. Bio je osoba koja je obilježila hrvatsku povijest, kao i brojni drugi preporoditelji koji su imali iste želje.
A sada o onome da se povijest ponavlja. Stotinu godina poslije Hrvati se opet bore za svoju neovisnost. Opet su tu prisutni oni koji nas žele pokoriti, koji žele ugasiti hrvatski san. Jer…. Svi mi sanjamo, samo nažalost uvijek postoje oni koji nas bude i vraćaju u stvarnost koja često nije onakva kakvom ju mi želimo i zamišljamo. Sada na pozornicu stupaju novi ljudi, ali sa istim idejam. Među njima je i Šimun Šito Ćorić; Hrvat koji je u svijetu želio prikazati pravo stanje u kojem se našla njegova domovina i ukazati na sve one ljude i probleme koji su u tom trenutku gasili njegov san.
Cilj ovog članka bio je ukazati sličnost između dvije osobe koje su se borile za istu stvar, na istom mjestu i to istim oružjem – stihovima, ali u različito vrijeme. Političke prilike obilježile se njihove živote, a samim time i njihovo zaista bogato i trajno stvaralaštvo.
Literatura
- Ivanišević, Katica: Šito Š. Ćorić – novi glas u hrvatskoj književnosti, Hrvatska revija, br. 1(169) Zagreb, 1993.
- Leksikon hrvatskih pisaca, Školska knjiga, Zagreb 2000.
- Preradović, Petar: Poezija, “ Veselin Masleša “, Sarajevo 1977.
- Preradović, Petar: Pozdrav domovini, Matica hrvatska, Zagreb 1968.
- Preradović, Petar: Putnik, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2004.
Bilješke
[1] Petar Preradović, Pozdrav domovini, Matica hrvatska, Zagreb 1968., str. 152.
[2] Petar Preradović, Putnik, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2004., str. 217.
[3] Petar Preradović, Poezija, “ Veselin Masleša “, Sarajevo 1977., str.147.
[4] Katica Ivanišević, Šito Š. Ćorić–novi glas u hrvatskoj književnosti, Hrvatska revija, br.1(169) Zagreb 1993., str.76
[5] Leksikon hrvatskih pisaca, Školska knjiga, Zagreb 2000., str. 156.
[6] Leksikon hrvatskih pisaca, str.156.
