Rimski svijet

Život i vladavina cara Klaudija (2/3) – Provincije

605views

SKRIBONIJANOV USTANAK

Nakon Klaudijeva dolaska na carsku vlast mnogi su se pokušali urotiti protiv njega. Najznačajnija je urota Furija Kamila Skribonijana, legata (upravitelja) Dalmacije i senatora Vinicijana 42. godine. Skribonijan i Vinicijan sve su pomno isplanirali. Odlučili su da zajedno s legijama (VII. i XI.) krenu u Italiju i tamo uspostave republikanski režim. Skribonijan je pripadao vrlo uglednoj obitelji. Sin je Marka Furija Kamila (konzul 8. god.po.Kr.), a posinio ga je Lucije Aruncije (konzul 6. god.po.Kr.). Puno ime glasi Lucije Aruncije Marko Kamilo Skribonijan (L. Arruntius M. Camillus Scribonianus).[i] U pismu Skribonijan je caru Klaudiju rekao kako ga smatra varalicom i slaboumnikom, te da se odriče svoje zakletve vjernosti i da je spreman s vojskom od tri tisuće ljudi krenuti na Rim i tamo zavesti red. [ii] Klaudije je po odluci Senata Skribonijana lišio dužnosti zapovjednika, te da treba doći u Rim i o svemu se izjasniti. Skribonijan je legijama obećao novčanu nagradu za sudjelovanje u ustanku protiv cara, ali legije su dvojile o Skribonijanovim planovima. Sedma i jedanaesta legija gledali su na Dalmaciju kao na svoju stalnu domovinu i nitko zapravo nije želio da se uspostavi Republika, a i nisu željeli prekršiti zakletvu vjernosti caru. Svi su se složili da je najbolje da Skribonijan svoje razmirice riješi sam s carem. Još se samo čekao neki zloslutan znak da osujeti ustanak. Ustanak je propao već peti dan, kada je trebalo krenuti, nekim se slučajem ni orlovi nisu dali ukrasiti, ni bojni znakovi izvući iz zemlje, ni maknuti s mjesta. [iii] Sve se to dogodilo u isto vrijeme dok su Vinicijan i drugi senatori i vitezovi pripremali ustanak. Legije su tako iznevjerile Skribonijana, pa je on počinio samoubojstvo, kao i njegovi sudionici Anije Vinicijan i Pomponije Sekundo. Car Klaudije je smatrao kako legije nisu prekršile zakletvu nego su mu ostale vjerne, pa je Klaudije VII. i XI. Legiji dao počasni naslov „Claudia Pia Fidelis“ (vjerne Klaudijeve legije). Sedma legija bila je stacionirana u Tiluriumu (Trilj), a jedanaesta legija u Burnumu (na rijeci Krki). Legije su ostale u Dalmaciji stacionirane do 69.godine kada su dobile premještaj u drugi dio Carstva. Mnogi sudionici ustanka bili su osuđeni na smrt, a i njihove žene su dijelile istu sudbinu. Tako je propao Skribonijanov plan da vrati staro državno uređenje.

COLONIA CLAUDIA AEQUUM I SICULI PREMA WILKESU

Za vrijeme Klaudijeve vladavine na području Dalmacije osnovana je kolonija Aequum Claudia kod Čitluka u Sinjskom polju. Sam naziv kolonije nam govori da je osnovana za Klaudijevog carevanja (41.-54.). Smatra se da je kolonija nastala kao proizvod Klaudijeve dodijele vrijednih zemljišta veteranima VII. i XI. legije kako bi im se odužio za odmetanje od Skribonijana,te kako bi stekao njihovu trajnu vjernost. Nastanku kolonije je pridonijelo premještanje VII. legije iz Tiluriuma (Trilja). Aequum se razvio u pravi grad, postoje indikacije o tome da je tamo i prije dolaska veterana postojala zajednica rimskih građana. Wilkes ističe da su neke obitelji koje su nastanjivale koloniju došle sa područja Salone. Stanovništvo kolonije bilo je mješavina građana i veterana VII. i XI. legije. Osim njih kolonija je uključivala i male zajednice Delmata u bližem području Sinja. U ekonomskom smislu kolonija je ovisila o produktivnosti vlastitog teritorija, a postoje naznake i o vrlo živom trgovačkom životu u koloniji. Kolonija je imala i svoj robovlasnički sustav, a robove su posjedovali i veterani i naseljeničke rimske obitelji. S druge strane treba spomenuti i prostor Salonskog agera na kojemu se 42. godine javljaju Siculi (spominje ih Plinije Stariji). Na području Sicula (Biać) Klaudije je slao veterane legija. Siculi su se nalazili blizu obale, zapadno od Salone , na području današnjih Kaštela. Nakon 42. godine Sicule su naseljavali pripadnici XI.legije , jer su na tom području dobivali zemlju u svoje vlasništvo kao carevu zahvalu za neprekršenu zakletvu vjernosti u Skribonijanovom ustanku. Siculi su pripadali koloniji Saloni i  nikada se nisu razvili u grad, kao što je slučaj s Aequumom, nego su to više bile naseobine, ili u najboljem slučaju donekle urbanizirani predio. O objema rimskim kolonijama postoje i mnogi natpisi i nadgrobni spomenici rimskih veterana koji svjedoče o njihovom postojanju i o Klaudijevoj vladavini  nad tim područjem.

Karta srednje Dalmacije
Karta srednje Dalmacije

OSVAJANJE BRITANIJE

Pod Klaudijevom vladavinom, carstvo se podvrgnulo prvoj većoj ekspanziji od vladavine cara Augusta. Provincije Trakija, Mauretanija, Norik, Likija i Judeja su pripojene. Jedan od važnijih zahtjeva bila je Britanija. Iako Svetonije smatra da je taj vojni pohod bio potpuno beznačajan. Godine 43. Klaudije je poslao veterana Aula Plautija (Aulus Plautius) sa četiri legije u Britaniju (II., XX., XIV. i IX. legija). U osvajanju Britanije istaknuli su se i budući carevi Galba i Vespazijan.[iv] Britanija je bila privlačna meta za Rim zbog svojih dobara, posebno zbog ruda i robova. A i bila je sigurno mjesto za galske ustanike, tako da nije mogla još dugo ostati neosvojena. Nakon dovršetka početne ofenzive kod rijeka Midway i Temze, Klaudije je osobno doputovao na otok, dovodeći sa sobom rajnske snage i slonove, koji će biti upotrijebljeni kod zauzimanja Camulodunoma (Colochester). Klaudije je otišao nakon šesnaest dana, ali je ostao u provinciji neko vrijeme. Zatražio je od Senata da mu odobre trijumf što je i učinjeno. Klaudijeve legije osvojile su veliki dio na jugu Britanije koji je proglašen provincijom Britanijom – Britannia. Vojnim središtem provincije bio je grad Camulodunom. U to vrijeme spominje se i grad Londinium (London). Klaudije je dobio počasni naslov Britanik (Britannicus) od Senata, iako je nikad nije upotrebljavao za sebe nego za svoga sina. Po povratku iz Britanije 44. godine na dan Nove godine Klaudije je proslavio trijumf u Rimu. Senat je Klaudiju osim počasnog naslova izglasao još četiri počasti: građanska kruna (vijenac za spas građana), pomorska kruna (za hrabrost), podizanje dvaju trijumfalnih lukova, te je dan trijumfa proglašen godišnjom svečanosti.[v] Klaudije je vojnicima dao novčane nagrade i odličja. Car je dobio i nove titule, TIBERIJE KLAUDIJE DRUZ NERON CEZAR AUGUST GERMANIK BRITANIK, IMPERATOR, OTAC DOMOVINE, VRHOVNI PRVOSVEĆENIK, POKROVITELJ NARODA (Tiberius Claudius Drusus Nero Caesar Augustus Germanicus Britannicus, Imperator, pater patriae, pontifex maximus , donator publicus).

Klaudijev trijumf slavljen je tri dana. Prvi dan bila je povorka gradom, te prinos žrtve u Jupiterovom hramu, drugi dan cirkus i predstave u amfiteatru, te treći dan konjske utrke i mačevanje. Car je i za Aula Plautija  zatražio odobrenje za trijumf od Senata, no to nije bio potpuni trijumf već manji trijumf i ovacije. Bila je povorka gradom, prinošenje žrtve ovna, a ne bika, ali inače sve isto kao i u punom trijumfu. [vi] Nakon trijumfa trupe su bile vraćene na dužnost u Britaniju.

PROVINCIJE

Život u provincijama tekao je normalno. Legije su ondje čuvale granice, osiguravale carsku vlast i povremeno išle u nove akcije. U Dalmaciji su bile stacionirane dvije rimske legije VII. i XI. koje su nosile počasni naslov „Claudia Pia Fidelis“ (Klaudijeve vjerne legije). Klaudije je 46. godine zajamčio svim legionarima koji nisu stupili u brak za vrijeme svog odsluženja naslov Privilegia maritorum. Kaligula je već 40. godine htio anektirati Mauretaniju, Klaudije je 42. u Mauretaniji (danas zapadni Alžir i Maroko) osnovao dvije provincije: Mauretania Caesariensis s glavnim gradom Cezarejom i Mauretania Tingitana s glavnim gradom Tingis (danas Tanger). Obje su bile pod upravom carskog prokuratora. Mauretanijski gradovi su dobili status municipija, a stanovnici građanstvo. To su bile glavne rimske tradicionalne privilegije za službu i zbog raznih zasluga. [vii] Godine 43. izvršen je vojni pohod na Britaniju i ona je proglašena provincijom. Klaudije se pohodom na Britaniju htio dokazati kao istinski Druzov sin, te kako bi zadržao poštovanje legija i generala. U sklopu politike koja se provodila za Klaudijeve vladavine izvršene su različite reorganizacije teritorijalne uprave. Godine 43. provincijom je proglašena i maloazijska Likija, a iduće 44. godine Rimljani su pripojili Judeju provinciji Siriji. Mauretanija i Britanija bile su provincije pod upravom princepsa tj. cara. Godine 46. oduzete su zemlje tračkim dinastima i sjeverna Trakija je inkorporirana provinciji Meziji (Moesia Inferior, danas sjeverna Bugarska), a južna Trakija je proglašena rimskom provincijom Trakijom (Thracia, današnja južna Bugarska). Godine 47. zemlje Frizijaca i Haučana stavljene su pod vrhovnu rimsku upravu. [viii] Provincije Aheju i Makedonije koje je Tiberije stavio pod svoju upravu, Klaudije je opet vratio Senatu. Klaudije je dosta radio i na izgradnji provincija. U Germaniji su se gradile ceste i kanali. U Podunavlju mostovi, vodovodi i ceste, a u Maloj Aziji su se izgrađivale i učvršćivale luke. Ceste su se gradile i u Bitiniji i Kapadokiji. Kolonije su obično osnivane izvan postojećih zajednica. Najznačajnija je Colonia Agrippiensis (današnji Köln) koja je osnovana 50. godine od grada Ubijaca na Rajni. Poseban odnos Klaudije je imao prema Galiji, zemlji svoga rođenja. Izgrađene su nove ceste u Normandiji, te brojni forumi i važne Alpske ceste. Klaudije je širokogrudno dijelio rimsko građansko pravo provincijalcima. Želio je vidjeti „u togi“ sve Grke, Gale, Hispance i Britance. [ix] U Senat su bili primljeni i neki ugledni Gali o čemu svjedoči Lyonski natpis. Politika romanizacije bila je vidljiva u izgradnji provincija i posvećivanju brige upravom nad provincijama.

Rimsko Carstvo 54. godine - uoči Klaudijeve smrti
Rimsko Carstvo 54. godine – uoči Klaudijeve smrti

Bilješke:

[i] Wilkes 1969. ,443.

[ii] Svetonije.Claud.13; Tacit, Hist. 1, 89 i 2, 75.; Dio Kasije 60,15,3. O tijeku urote Wilkes 1969.,82-83.

[iii]  Svetonije,Claud.13.,201.

[iv] Rabar 1888.-1889.

[v] Levick 1990.

[vi] Levick 1990.

[vii] CAH, 676.

[viii] Veh, 2001., 63 i Tacit, Ann.11, 405

[ix] Apocol.4.

Tea Vinković
Završila je studij povijesti na Hrvatskim studijima Sveučilišta u Zagrebu. Stekla je titulu profesora povijesti koja je izjednačena sa zvanjem magistra povijesti. Trenutno završava poslijediplomski doktorski studij povijesti na Hrvatskim studijima u Zagrebu. Zanima se za povijest starog vijeka, kao i za suvremene teme vezane za euroatlantske integracije i regionalnu suradnju.